DUHOVNI KUTAK

Meditacija: 5. nedjelje kroz godinu - "C"
Vodice, 7.02.2010.

"Izvezi na pučinu!“
Iz evanđelja po Luki 5, 1-11
„Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.  Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!"  Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime,  a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"  Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.“

Ušao si u moj mir. Zamreškao valove svakodnevice, nekad sivo-crne, neka živahne i šarene, ali nadasve moje jedne i jedine svakodnevice… Ona mi bješe sve što imadoh: jednu lađu i beskrajno more moje Galilejsko, i mrežu. Da, i prijatelje imadoh. One prijatelje opore, katkad neotesane s kojima se rodiš i s kojima umireš, i koji umiru s tobom u svakoj tvojoj smrti i rađaju se s tobom u svakoj tvojoj radosti. Navikao sam… ni sit biti ni oskudijevati…Navikao sam živjeti ne očekujući ništa, onako iz navike… Život skromnog Galilejskog ribara… Nisam ni pomišljao što promijeniti… uljuljan u svoju lađu, naviknut na poznatu ćudljivost – nepoćudljivost mora, s jedinim interesom – uloviti koju ribicu…preživjeti iz dana u dan… Zapravo, sad vidim, životario sam… I nisam znao da je tako, da sam živio iz navike – bez hrabrosti i ideje da išta mijenjam. A onda! Ne znam još da li da se radujem ili ljutim, onda si došao u moj život Ti – Nazarećanine! I bilo je dovoljno da me pogledaš i iz dubine izmijeniš moju bit. Našao si me tog jutra- ljutitog, posrnulog, razočaranog… Odavna me nije uhvatio takav besmisao i tjeskoba. Cijelu sam noć lovio ribu. Mislio sam bit će, naći će se štogod…kad ujutro… umor, neprospavana noć… suznih očiju gledao sam mrežu. Kao led pod toplinom sunca, topile se moje nade i dobro raspoloženje, osjećao sam uzavreo kotao ljutnje što se polagano poigrava harfom mojeg srca i samo je pitanje časa kad ću zagrmjeti, kad ću proplakati ili opsovati… da ni to mi nije bilo strano… iako sam znao da ničemu ne pomaže…
Prišao si mi i samo kazao da izbacim mrežu.
Moj Isuse neshvatljivi! Vodiš me tamo gdje sam već bio, vodiš me na dno mojeg besmisla, na more iz kojeg ništa neću uloviti… uvodiš me u prazninu koju sam već osjetio, u moje rane koje sam već prebolio i ne želim im se vraćati… Bježim…bježim od mora, od sebe, od besmisla, bježim jer me strah. Susreta me strah i suočavanja sa sobom, sa praznim rezultatima ispraznih svojih izbora, strah me istine da moje  su mreže prazne…
A Ti?
„Izvezi na pučinu“…
Jednostavno tražiš da se odmaknem, da ostavim sigurnost i predvidivost, da ostavim lažne bogove, i sve nade i ljudske računice, tražiš da izvezem ne imajući išta do li tebe i ovo malo ljubavi u srcu, po čemu zapravo jedino, kao u ogledalu, i nalikujem na Tebe…
Poslušao sam jer više ništa ni ne mogu izgubiti… A Ti si mi mreže života smislom napunio…
Padam pred Tobom i priznajem i izgovaram… „Udalji se od mene… grješan sam čovjek!“, dok srce moje vrišti: „Ne idi! Ne ostavi me Gospodine… mreže će moje opet biti pune samo ako Ti lađu života mi ne napustiš… samo ako Ti za mnom pođeš i potražiš me u bonacama i neverama životnoga mora… ne idi… pođi za mnom da bih ja za Tobom pošao, ne ostavi me jer bez Tebe ne mogu izvest na pučinu i životom u izobilju zaživjeti.“
Valerija B.

06.02.2010

A još jučer sve je imalo smisao, sve je izgledalo nekako, puno nade. Otvarala nam se budućnost s Njim, našim Učiteljem i Gospodinom. Ostavili smo sve i krenuli u neizvjesnost. Treba li i pričati kako smo bili neshvaćeni? Kad smo jednog dana došli kući i pričali svojim ženama i djeci da susreli smo Njega!? Nismo ni znali kako Ga osloviti. Osvojio nas je.

Govorio je drukčije od svih do sada i činio je. U Njemu smo slutili ispunjenje svih naših težnji, u Njemu smo vidjeli smisao života. Toliko nas je opčinio, jer učio je i govorio kao onaj tko ima vlast. Osjetili smo Boga na djelu u životu toga skromnog Nazarećanina.

Ubrzo smo rekli svojim najmilijim da idemo za Njim. Ne možemo izdržati taj žar u srcu kad ga se sjetimo, ne možemo odoliti toj toplini punine smislena života koja nam oblijeva misli i osjećaje, koja prožima sve naše biće kad smo s Njim. Jer On ima vlast, On ima moć nad našim osjećajima, nad našim mislima i djelima, On ima moć nad našim životima i mi mu se dragovoljno podlažemo. Mi mu se predajemo. Željeli smo mu pokloniti cijeloga sebe, svoj život. Željeli smo se s Njim otisnuti u avanturu života, avanturu ljubavi, sve na kocku staviti, e kako bi sve dobili. Obitelj nam je prigovarala, bili smo neshvaćeni. Neki su nas i korili radi neodgovornosti zaluđenosti,  neki su nas i žalili, a neki se pitali što nam se dogodilo da je uvjetovalo tako radikalnu odluku našeg života.

Uglavnom, krenuli smo za Nazarećaninom. Učio nas je, vidjeli smo kako liječi, kako ozdravlja, kako oslobađa, vidjeli smo ga kako plače i kako ljubi. Vidjeli smo kakvo je to lice Boga Oca jer gledali smo lice Nazarećanina. Shvatili smo... i vjerovali. Vrijeme je prolazilo, godina prva, druga, treća... sve više puta nam je ponavljao kako Sin čovječji mora biti mučen i raspet i pokopan. U početku smo se opirali, jednostavno u naš mentalitet nije se uklapala ideja Mesije Patnika, nije se uklapala mogućnost Njegova tragičnog kraja. A On nas je postepeno odgajao, objasnio nam je mnogo toga i tajnu Kraljevstva Božjega, i služenja u ljubavi. Polako nas je pripremao na to da On ubrzo ide Ocu i mi moramo nastaviti tamo gdje je On stao. Moramo širiti vjeru onkraj Zemlje... moramo sve narode učiniti Njegovim... Da, ali prije toga, On mora uskrsnuti i Duha nam udijeliti, jer bez Njega smo isprazne mješine. To uskrsnuće će biti Očev pravorijek nad Njegovom žrtvom života. I dogodilo se. Preteška krvava agonija Kalvarije. Pobjegli smo, nismo se mogli suočiti da vidimo Učitelja nemoćna i krvava, nismo mogli vidjeti nemoć u kojoj je svemoć, smrt u kojoj je život, noć u kojoj je zraka novog dana. Nismo mogli izdržati Veliki petak. Prošlo je, evo već tri dana... Što da mislimo? Zbunjeni smo Učiteljem. Obećao je da će se pokazati u slavi, govorio je da je Mesija, da je On isti kao i Otac. Pa zašto sad nije među nama živ? Gdje je? Komu da vjerujemo? Komu da idemo i da kažemo svoju muku? Kome da se povjerimo i tko će nas razumjeti? Sad kad dođemo svojima doma, što će nam oni reći?! Da, bit će cinični i zluradi i čut ćemo ono bolno: „A rekli smo vam mi da je On varalica, a znali smo mi, a...!“ I što ćemo mi njima reći? Na koga smo i s kim smo to potrošili godine života?

Zbunile nas i žene. Ha, tko još uvažava žene? Tko još sluša ono što žele reći? Tko ih još uzima za ozbiljno? Ipak, ono što nam rekoše, zalog je naše nade.

Možemo hiniti da se ne obaziremo na njih, ali dobro znamo što su nam rekle. I voljeli bi smo vjerovati da je tako. Išlo je njih par, onako krhkih i slabih, pomazati Tijelo Gospodinovo, i dok su razmišljale tko da im odgurne teški kamen sa groba, susrele su, kažu, Uskrsloga....grob prazan...

A onda i neki od apostola: Susreli su ga... vidjeli, opipali... A mi? Zašto mi ne susrećemo Gospodina, zašto mi ne opipavamo i ne ćutimo ništa?  Tek neki vakuum u srcu, tek egzistencijalnu prazninu, krik tame koji kad čovjek osjeti počme bolje razumijevati samoubojice. Zašto mi ne osjećamo, ne živimo Gospodinovo uskrsnuće?

I što je istina?

Dok smo tako pokolebani i zamišljeni vukli umorne noge prašnjavim putem što vodi od Jeruzalema do obližnjeg Emausa, pridruži nam se još jedan suputnik. I nije nam bilo žao što će nam razgovor s njime možda i usporiti dolazak kući. Djelovao je nekako čudesno smiren i, po našim kriterijima gledajući, izgubljen slučaj. Ma zamislite, pitao nas je zašto smo tako loše raspoloženi! Izgleda da on jedini nije znao koja drama tresla je Jeruzalem ovih dana, izgleda da on nema pojma o sramotnom procesu i osudi Nazarećanina.... Pa eto, odlučili smo ga mi „poučiti“. Mislili smo da ćemo sada pričati sve od početka, kako smo pošli za Njim, kako... no, nismo imali snage opet otvarati stare rane, jer toliko je bola i gnjeva i pitanja u nama. Sročismo sve u jedan bolni zaključak: „A mi smo se nadali...“ Da, mi smo se nadali da je On Otkupitelj i Mesija i Bog... a sada ovako dezorijentirani, zbunjeni doista više ne znamo ništa.

Stranac sad pokaza da dobro poznaje Bibliju Starog zavjeta i poče nam umijećem najboljega učitelja, malo po malo, tumačiti što je sve prorečeno o Isusu Nazarećaninu, što se ostvarilo, što...

Nekako nam je sve bivalo jasnije. Neka tiha nada opet se budila u nama.

Kao da je svo vrijeme ispod pepela naše ljubavi tinjala ona stara žerava koja je samo čekala vjetar Duha Božjega da se opet i žarče raspiri.

Znali smo mi da prava ljubav ne prestaje nikada, da je „sve vode ne mogu potopiti niti rijeke ugasiti“, jer mi smo Ga istinski ljubili i vjerovali mu.

Tumačio nam je stranac, a mi nismo ni opazili da smo skoro potrošili sav put od Jeruzalema do Emausa i da smo eto, na pragu svojih kuća.

Što ćemo sada? Pozvati ga? Nekako nam se čini da želi ići dalje?

A tako nam je lijepo s njim i dobro nam je s njim i živi naš duh u blizini njegovoj, i nema više one snuždenosti i „pokislosti“...

Nije nam jasno ni tko  je bio taj čudnovati dragi gost što nam se nepozvan umiješao u život i obogatio ga, i darovao nam vjeru i nadu i ljubav štono smo je gotovo izgubili. Da se ponizimo pa ga molimo da ostane? Ne, to nije poniženje, molit za spas nije poniženje.

Molili smo da ostane s nama jer smrklo nam se i mrak je obuzeo sve ono što je vrijedilo u nama, jer besmisao ozbiljno nagriza temelje našeg vjerničkog čovjeka, jer smo umorni od svega... Molili smo da ostane...

 I ostao je. Primismo ga za stol svoje kuće. Toliko smo ga zavoljeli da komotno možemo reći da je bio drag gost našeg srca i da nije sjedio samo u našoj kući, dobio je počasno mjesto u našoj duši.

Taj stranac, taj gost domaćin postade.

I on nas pogosti na gozbi na koju smo mi mislili da pozivamo njega.

Taj stranac, taj gost... domaćin postade...

Razlomio je kruh....u kući naše duše...

Razlomio je kruh...

Sebe je predao za nas...

I uskrsnuo je...

I sve nas vrijeme nije ostavljao,

vodio nas je k'o otac brižan neharne sinove,

i poučavao nas, strpljivo,

na putu života.

A mi nismo razumjeli,

i skoro smo potrošili put od života.

A On je hodio s nama...

I ostao vazda... u kruhu i zajednici...

I ostao vazda... u ljubavi i molitvi...

Sve nas je vrijeme ljubio

i nije nas ostavljao..

Samo mi nismo razumjeli...

Mi nikad ništa

na vrijeme ne razumijemo...

Sad se tek pitamo:

„O nije li gorjelo srce u nama

dok nam je putem govorio,

dok nam je otkrivao Pisma???“

Valerija Buha

23.04.2009

Meditacija: 2. VAZMENA NEDJELJA B
Evanđelje: Iv 20, 19-31

Sumnjivi Toma

Gospodin je uskrsnuo! S njime i mi, ma kako kao ljudi jadni i nemoćni bili. On je Ocu prinio nesebičnu žrtvu cijeloga svojeg života na oltaru križa a Otac mu uzvratio darom „života na kvadrat“. Ali, još nije sve gotovo. Apostoli znaju koji im je zadatak, da saberu Crkvu Božju od „sva četiri vjetra“, da nađu vjerne ovce Njegova stada iz svih kultura, nacija, jezika, kvalifikacija, od svih raznolikosti sazdane... Kao da je to lako!? No, Gospodin je obećao i Dar odozgo, obećao je da apostoli u toj  nemogućoj misiji neće biti ostavljeni sami... Obećao je Duha – Advokata koji će ih nadahnjivati, gurati naprijed, osnaživati... Ivanov izvještaj ove 2. vazmene, još nam ne govori o tome vremenu.
Apostoli su čekali i obradovali se
Zasigurno im je nedostajao Gospodin. Vidjeli su svu strahotu govora mržnje i grijeha slivenu u drami križnog puta i Isusove pogibije, vidjeli su kako je strašna vlast tame i kako velika i snažna Ljubav što nijema je samu sebe onemoćala a sve radi spasenja čovjeka, za kojeg je upitno da li tog spasenja i zaslužuje...I bili su zbunjeni pred otajstvom smrti i patnje, predanja i ljubavi i obećanja... da će uskrsnuti treći dan. Bili su sigurno zatečeni praznim grobom i ženama koje svjedoče o susretu na novoj razini, one su vidjele i znaju da Živoga među mrtvima ne treba tražiti. Tlapnje? Istina? Njihova premišljanja prekinu dolazak Gospodinov u njihovu blizinu.
Mir vama!
Uskrsli ima novo proslavljeno tijelo, nepodložno zakonima fizike ni ijednom zakonu ovoga svijeta, ulazi i izlazi kroz zatvoreno, dvojica na putu u Emaus gledaju ali ga ne prepoznaju, a žene na grobu pomišljaše da je neki vrtlar... I sada bi dolazak Uskrsloga mogao izazvati razne dubioze među njima pa im on ipak nastoji pomoći u razumijevanju: Kao što je na putu u Emausu razlomio kruh pa su tada shvatili o kome je riječ, sada Isus pokazuje ruke i bok. Identitet raspetog i uskrslog Gospodina isti je: ruke su i bok označene ranama spasenja. I daruje Duha i vlast opraštanja grijeha.
Toma nije prisutan
Zamislimo koliko su se samo učenici obradovali. Bilo je nedvojbeno jasno da je Isus umrli sada Isus Kyrios, Mesija proslavljeni. I On takav stoji u njihovoj blizini. Nema druge nego pasti ničice u dubokoj smjernoj vjeri. Ne vjerujem da su uopće bili svjesni dara Duha kojeg su tog časa primili, jer tko još u toj situaciji očekuje darove? Prisutnost je dar, prisutnost Onog za kim su se opredijelili, onog kojeg ljube, onog koji ljubi njih.
Prisutnost je dar i blizina ljubljenoga je dar, i više ništa i ne treba.
Ali Toma nije prisutan u trenutku kad im se Uskrsli približio. Kad se vratio, oduševljeni apostoli se hvale, s kim su se susreli... Oni ne kažu: Dobili smo dar praštanja grijeha! Oni se hvale darom blizine Onog koji je za njih i sav svijet umro iz ljubavi. „Vidjeli smo Gospodina!“  - kažu. Iznenađujuće je da Toma ne vjeruje. Ne vjeruje, čini mi se, ne jer nije bio tu, nego jer se duhom udaljio od zajednice, jer im zapravo na neki način više i ne pripada. To je opasnost i svakog kršćanina: da se udaljimo od zajednice nedjeljne mise, od zajednice onih koji susreću Gospodina, koji od Njegove riječi i Tijela žive; ili pak da smo u zajednici, da se zovemo tim imenom, da smo prisutni na obredima.  ali duhom smo već davno napustili, otišli... U oba slučaja  dogodit će se ono što se dogodilo i Tomi: tražio je dokaze ljubavi, dokaze Isusovog uskrslog identiteta.
„Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavla, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati!“
Toma kao da postavlja uvjete ljubavi, kao da na jedan način iznuđuje i ucjenjuje Ljubav da mu se pokaže da mu se dokaže. A ljubav ne trpi ucjene, ni provjeravanja, ona se zasniva na bezgraničnom povjerenju prema ljubljenome pa kad nema ni jedan razumski argument koji bi to povjerenje podržavao.
„Gospodin moj i Bog moj!“
Ne znam kako bi se mi  držali u situaciji kad bi netko za koga živimo, koga zaista volimo što je vrlo očito iz svega našeg ponašanja i djela, jasno izrazio sumnju u tu ljubav i tražio dodatne dokaze. Bi smo li dokaze dali ili takvu osobu zapravo smatrali nevrijednoj tolike ljubavi  i truda? Očito je odgovor individualan i ovisi o mnogočemu pa i o duševnim osobinama pojedine osobe.  Isus je napravio presedan ljubavi. Napravio je ono što poneki od nas možda i ne bi. Isus prilazi nevjernome sumnjivcu. Možemo osuditi Tomu, ali tada moramo istrpjeti da tkogod drugi i naše ponašanje stavi pod lupu ljudskih kriterija i očekivanja. Isus ga nije osudio. Jednostavno mu je omogućio da učini što želi: da prinese ruku, i opipa rane, da dodirne tragove trpljenja, da dodirne ljubav. Nije to učinio. Razumio je i ponizno priznao:
„Gospodin moj i Bog moj!“
Štogod mislili o njegovoj sumnji, ja kažem blažena i sumnja koja dovede do dublje vjere, od istinitijeg opredjeljenja. Da nije bilo Tominog mraka u kojem je tražio više za sebe, ne bi bilo ni svjetla vjere ni za njega ni za druge...I nama kršćanima mogu se u vjeri događati razne blokade, sumnje, upiti i nejasnoće, može nam se dogoditi da ne razumijemo jer bi smo htjeli u vjeri sve svesti pod razum i objašnjivo, da se razočaramo koječime... može nam se dogoditi da sumnjamo,  ali ne smije nam se dogoditi da tada prestanemo razmišljati i tražiti nove putove do Gospodina, ne smije nam se dogoditi da prestanemo s njime u istini komunicirati, ne smije nam se dogoditi da u molitvi izgovaramo ono što mislimo da bi On želio čuti, kao da ionako ne pozna naše srce... Trebali bi smo otvoreno poput Tome, pa makar naše sumnje i „sablaznile“ farizeje, makar naišli i na osudu „pobožnika“ što „sve razumiju“... Toma je sumnjao i našao put do Gospodina. Sumnja mu je pomogla da doživi susret o kojem su mu njegovi prijatelji pripovijedali, nije odustajao od ljubavi, od susreta s Njim koji je i za njega visio na križu. Sumnja ga je dovela do novih kvaliteta odnosa, jedino je njemu Gospodin dozvolio i da opipa rane.
Zahvaljujući Tominoj sumnji, mi vjernici današnje Crkve shvaćamo i da smo blaženi. Iako ne vidimo Gospodina na način tadašnjih vjerovjesnika, ipak se usudim reći, da je naš susret s Njime mnogo jači i sveobuhvatniji: u zajednici Crkve, u sakramentima, u molitvi u svakoj situaciji gdje uočavamo dobro i zakone evanđelja na djelu.
Mogu samo moliti: Gospodine osposobi nas da Te prepoznajemo tamo gdje Ti doista jesi! Gospodine oslobodi nas od mogućnosti da prolazimo pored Tebe, da smo duhom gladni, srcem žedni, a opet Te ne uočavamo! Učini i nas dionicima Tomine vjere u kojoj možemo skupa s njim reći: „Gospodin moj i Bog moj!“ Valerija b.

18.04.2009

Meditacija - 2. korizmena

Preobraženje

Mk 9,2-10
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo "od mrtvih ustati".

Preobrazio se u slavu i sjaj. Zašto?
Jer se mi bojimo tame i težine. Jer nemamo vjeru kojom bi jasno gledali u onostranost. Sumnjamo prečesto i Njegova riječ nije nam dovoljno. A On za to zna. On zna tko su i kakvi su i Petar i Ivan i Jakov i tko smo  i kakvi smo i ja i ti. Poznaje nam „srce i bubrege“... I reagira preventivno, kao pravi liječnik duše. Upravo jer zna, mora činiti ono što možda istinskom vjerniku i nije potrebno. On mora okrijepit našu vjeru. Uspeo se na Tabor i u društvu njih troje, postao sjajan, zanesen, privlačan, pravo, onako, nebeski… Postao je Isus kakvoga mi želimo, moćan i jak, sjajan i privlačan, Isus koji uživa rajsku slavu s Ocem… Znao je sigurno kako će reagirati i Petar i Ivan i Jakov. Naravno, prvi je reagirao brzopleti Petar. On želi napraviti sjenice – šatore… želi da taj proslavljeni i sretni Isus ostane s njima zauvijek… Pitam se što bih ja da sam bila tamo? Da, vjerojatno bih učinila isto. Molila Isusa da mi dozvoli zaustavit  vrijeme, da mi omogući taj dio neba zadržat na zemlji, spustit rajsku slavu na brdo mojeg života, da zauvijek ostane tu, da napravim šatore za Njega, sebe i meni drage osobe…  Bog Otac  tada otkriva Kristov identitet. „Sin moj!... Ljubljeni… „ Ali oni ne mogu dugo tako ostati.  Obazreli su se okolo i više nisu vidjeli Isusa u rajskoj slavi. Maločas je razgovarao s dva stupa Starog saveza: Mojsijem- zakonodavcem i  velikim Ilijom prorokom… Sad je Isus tu sam s njima. I silaze s gore… zašto? Isus ih je doveo na brdo Tabor da im se očituje u sjaju svoje uskrsle pobjede, odškrinuo je vrata neba, približio ih svenadilazećem otajstvu Boga. To im treba dati snage, to iskustvo mora ih nositi kroz ono što slijedi. Sići im je s Tabora na kojem bijaše divno, i spustit se u suznu dolinu Jeruzalema gdje Isusa čeka sramotan proces, a poslije se uspeti na Kalvariju gdje ga čega prestrašna smrt. Iz te perspektive jasnije je zašto ih je Isus odveo na slavu Tabora. Da ih osnaži za muku Kalvarije… Pa ipak znamo, da su se u tom času svi preplašili i da je jedino pod križem stajao Ivan… Isus se preobrazio za mene i tebe. I danas nam na razne načine omogućava razne naše „Tabore“ – milosne trenutke života, u kojem nam je Bog nekako blizak i u kojem osjećamo privlačnost Njegova uskrslog sjaja… Gotovo da me strah takvih emotivnih i racionalnih stanja u kojima ćutim milost Tabora, u kojima mi je olako moliti i još lakše se stavit u prisutnost Gospodinovu. Nekako u sebi pitam se što mi to Gospodin poručuje, za što me to sprema, i koja me Kalvarija nakon toga čeka, i koliko duga suša i „tamne  noći duše“, melankolija crnog tunela  što postade mi navika, i iz kojeg zapravo i ne vidim ono svjetlo na kraju, koliko težak križ, i hoću li u naletu muke i ja zaboravit milost Tabora koji me na mojem kraju čeka. Pa ipak, potrebni su nam „Tabori“ , postaje uskrslog Gospodina  i susreta s njim, a  sve da nas osnaži u vjeri i nadi, da naše zemne Kalvarije nisu posljednji Njegov pravorijek nad našim životom.
U korizmi, vremenu posebnog razmišljanja o muci i smrti Gospodinovoj, ovim evanđeljem Isus nam poručuje da s vjerom i pouzdanjem prolazimo i te trenutke, jer i mi smo s njim USKRSNICI, i nama će svanut  jednom zora uskrsnuća.
Valerija B.

07.03.2009

Meditacija - 1. korizmena

A Ti?

Mrmljamo ka nekoć narod Tvoj…
U pustinji…

Tražimo ruha i kruha
i preveć toga…
Nezadovoljni…
Ne razumimo ka nekoć narod Tvoj…
U pustinji…

Uzdižemo sebe i iznad Tebe.
Idole gradimo,
zlatnoj teladi posjeda, slave,
popularnosti se klanjamo.
Ne razumimo ka nekoć narod Tvoj
U pustinji…

Blato zvjezdanom prašinom nazivamo,
prevrtljivi smo…

Ranjavamo.
Ne razumimo…
A Ti šutiš i ljubiš…

U blatu grija tonemo.
Ne razumimo…
A Ti plačeš i ljubiš…

Bižimo od Tebe,
prigovaramo,
ka da Spasitelja nemamo…
Grlimo ništavilo…
A Tvoje tilo satrveno,
a Tvoje tilo probodeno,
a Tvoje tilo presveto,
za nas slomljeno,
za nas predano,
za nas na drvu križa poništeno…
Tvoje tilo
bodljam oštrin
našeg grija probodeno…

Mi to ne razumimo…
A Ti umireš i ljubiš…

Valerija B.

08.02.2009

Meditacija - 33. nedjelja kroz godinu "A"

Mudrost je biti (naći) ženu vrsnu, bdjeti čekajući Gospodina i dok to činimo umnažati talente koje nam je On darovao!

TALENTI

1. čit.: Izr 31m 10-13.19-20.30-31

Ova 33. nedjelja liturgijske godine donosi nam u 1. čitanju iz Mudrih izreka upit: Tko će naći ženu vrsnu? Potom auktor nabraja u čemu se sastoji njezina "vrsnost": čini dobro, pribavlja vunu i lan, prede preslicom, plete, brine, darežljiva je i milosrdna, ne naglašava vanjsku već nutarnju ljepotu. Na vratima doma Gospodnjeg njezina je djela čekaju i hvale...

U današnje tehničko doba, vodeći se ovim popisom osobina "vrsnosti", ne znam baš koja bi to žena zadovoljila kriterije, kad znam tolike od nas koje ni dugme zaštiti ne znamo, a o predenju vune, hm... umjetnost nedostižnog stupnja, ili možda nadiđena aktivnost koju ne znamo ali nas baš mnogo i ne dira činjenica nepoznavanja određenih, za život korisnih vještina?!

Sasvim je jasno da bi se popis pozitivnih osobina mogao posuvremeniti, inkulturizirati,  i da se ovo odnosi na vrijeme u kojem je knjiga Mudrih izreka nastajala, ali i danas ostaju ključne stvari: žena vrsna oslonac je suprugu i obitelji, brine za obitelj, odgovara marom i savjesnošću na svaku njezinu brigu, hvata se posla i ne dangubi "hodočasteći" po birtijama i ne pretresa sve aktualne događaje sela... milosrdna je i obazriva srca za svakog, za potrebitog ponajprije... životni joj je stav predana ljubav očitovana u djelima prema svima blizima i dalekima...

2. čit.: 1 Sol 5, 1-6

Solunskoj zajednici koja iščekuje ponovni - drugi i slavni dolazak Isusov, Pavao poručuje da je taj dolazak iznenadan. Doći će kao kradljivac. Kršćanin ne bi trebao biti u strahu jer nam je životni imperativ: živjeti u svjetlosti, biti sinovi dana; a danju se ne spava, danju smo budni...

Postoje dva suda Gospodnjega: posljednju i posebni.

Posebni sud ili dolazak odnosi se na osobni susret s Gospodinom u času naše osobne smrti, a ona može doista doći i nenadano i kao lopov u noći... možda nećemo imati priliku pomiriti se s Gospodinom i popraviti narušene odnose sa bližnjima. I zato nam je biti spreman, biti u svjetlu, biti budan nad svojim riječima, djelima...

Drugi dolazak tj. posljednji sud biti će na kraju vremena. I Solunjani i mnogi jučer i danas htjeli su znati kada će to biti. Mnoge sekte na razne načine predviđali su točne datume... i prođoše ti datumi, a svijet i dalje stoji na mjestu i stajat će... Dokle? Otac zna. Na upit svojih učenika kada će opet doći sam Isus kaže da to ne zna ni On, ni anđeli na nebu već samo Otac nebeski. Dakle, Isus ne zna, a u svakoj sredini postoje oni koji se ističu time da eto oni "znaju".  Zanimljivo!

Ne želim se s njima nadmudrivati, nego samo u Pavlovu Duhu reći: Kršćanin je dijete svjetla, Svjetla koje je Gospodin sam... koje se upalilo i u našem životu po sakramentu krštenja... Tu uljanicu duše svakim dobrim djelom, svakom molitvom i sakramentalinim životom nanovo ispunjamo uljem Božje ljubavi...Bdijemo i čekamo njegov slavni dolazak, u svakoj misi molimo: "Tvoj slavni dolazak iščekujemo!", "Odonud će doći suditi žive i mrtve..." Doći... nenadno... ne trebamo se plašiti već mu u zagrljaj potrčati... a dotle nam je bdjeti, svijetliti, moliti...

Ev.: Mt 25, 14-30

Matej nam prispodobi o čovjeku koji slugama povjerava svoj imutak. Trojici slugu povjerava različit broj talenata: pet, dva, jedan. Daje im ovisno o tome koliko sposobnosti ima i kako ih može koristiti. Dadoše se oni na posao. Ovaj s najvećim brojem talenata, pet, trudi se iz petnih žila, i zarađuje još pet. Ovaj s dva talenta, vrlo skromnim darom, zarađuje još dva. Iako se silno trudio nije postigao ni početnu poziciju ovog prvog. Ali, ustvari, učinio je jednako. Poduplao je svoje talente...

Ipak, ostaje nam ovaj treći sluga s jednim talentom. Doista, malo je dobio. Ali, malo se i trudio i od toga što je dobio nije ništa ni napravio. Jedino on biva kažnjen.

Životna prispodoba! Gospodin nam je dao različite sposobnosti, različite talente... Ali, od njih nećemo imati koristi ni mi, ni zajednice kojima pripadamo, ako ne ulažemo trud, napor u osobni intelektualni, duhovni i svaki drugi rast, i ako ih onda ne ugradimo u dobro tih zajednica. Pedagozi koji se bave talentiranim učenicima kažu da je u velikim uspjesima mnogih uspješnih ljudi prirođeni talent svega 25% uspjeha, a ostalo je sve marljivi rad, svakodnevni trening, trud, samoprijegor, samored, samorad i samodisciplina...

Pitam se što bi bilo kad u našim mjestima, župama, sportskim i školskim zajednicama, u obiteljima, u državi, politici i strankama, u lokalnim i kojim sve ne upravama i samoupravama,  ne bismo zakopavali svoje talente, ili ih koristili samo za osobnu reklamu, kad ne bismo dopustili da sposobnosti nam zakržljaju već ih razvili za porast općeg dobra, zajedništva, drugih vrlina!?

... Razmišljajući o ovom evanđeoskom tekstu, nešto mi se čini da su me muze napustile, Englezi bi rekli, opsjeda me "black dog" pa se osjećam pred mnogostrukošću izazova kao onaj s jednim talentom. Ovog časa i ja ću  kao i on dići ruke i zakopati ga negdje "na sigurno!"... ... 

v.b.

15.11.2008

Meditacija - XXXII. kroz godinu "A"

Mudrost života je imati ulja!

1. čit. Mudr 6, 12-16
Mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje. Tko zorom, rani njoj, taj se ne muči nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih. Jer je i sama misao na nju mudrost savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan. Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama, i u susret im dolazi u svakoj misli.

Još tamo od iskona čovjek se pitao. Mnogoštošta se pitao: otkud svijet, čovjek, grijeh, zlo, patnja... Ta općeljudska pitanja zasigurno su rasla i poprimala različite oblike i intenzitete ovisno o gibanju njihove povijesti i iskustvima osobnim i zajedničarskim... Iskusili su Boga Jahvu u izlasku, prolasku kroz pustinju... ali iskusili su oni i asirsko i babilonsko ropstvo i trenutke bola i očaja, rušenja hrama, progonstva nad kojim su se pitali jeli i Bog poginuo negdje pod ruševinama hrama ili... U okruženju grčkog i poganskog svijeta u kojem je Izraelski narod živio svoj povijesni trenutak susretali su se sa svjetskim mudrostima... Susreću se Izraelci sa filozofijom i promišljanjem Grka, tada opće proširenom i upečatljivom kulturom helenizma. Uočavaju, da i oni kao i Heleni traže odgovore, traže mudrost...
Biblijski pisac stoga daje svoj nadahnuti govor i pogled na mudrost. Nju je moguće sagledati horizontalno i vertikalno.. Helenizam je dao horizontalni odgovor na mudrost, to je mudrost u ljudskim kategorijama, razumom dohvatljiva... mudrost je činiti dobro, imati zdravlje, sigurnost  i mir. Razni su se filozofski pravci i razvili ovisno o tomu što su njihovi osnivači isticali kao počelo, kao važno, kao mudrost.
Semit je jasan - životna je mudrost u Gospodinu!
 I mi smo mudri ukoliko crpimo pogled na sve vrijednosti od Gospodina...
Tko iz njegove perspektive gleda i na vremenita dobra i na posjed i na novac, karijeru i slavu, tko njegovim duhom promatra svaku situaciju povijesti čovječanstva i pojedinca, tko mu vjeruje da je On Bog svojemu narodu, da ga vodi morem i pustinjom, hrani manom, taj je mudar jer MUDRO JE ŽEĐATI GOSPODINA, kako reče psalmista današnje nedjelje... Tko žeđa, čezne za Gospodinom on je istinski mudar! /Usp. Ps 63/

Ev. Mt 25, 1-13
Matej priča o svadbi i Zaručniku. Ushićene djevojke čekaju dolazak Zaručnika. Zamislimo te djevojčurke u živopisnim istočnjačkim haljama, premazane višeslojnim pomadama... tako nježne, krhke i lomne, a opet tako uporne u nastojanju da budu atraktivne, primjetne, da pokažu svima draži tek probuđenog ženstva: opojnost netaknute čistoće udružena s koketiranjem iskusnih kurtizana...
Čekaju... i ne znaju kad će doći. Ali znaju da će doći! Ta spoznaja sigurnosti dolaska Zaručnikova ulijeva im u svijest činjenicu da se isplati čekati. Jer bit će primljene u svadbene odaje, bit će uočene, slavit će i plesati, izvijati se tananim tijelima uz zvuke bubnja i sita, harfe i citre... uljepšat će višednevnu judejsku svadbenu svečanost... Samo.. nakon što su čekajući iscrpile gotovo sve teme razgovora, osjeća se komešanje, nestrpljivost i nemir u zraku. Podjela nasta među njima. Iako su sve izvanjski vjerojatno bile vrhunski dotjerane sad najednom naizgled nebitno postaje bitno. Sud Zaručnika izrečen iz nutarnjih kriterija...
Njih pet bijaše ludih a pet mudrih. Mudrost mudrih bješe u jednoj sitnoj ali važnoj gesti:  ponesoše svjetiljke i rezerve ulja sa sobom. Jer, što ako Zaručnik zakasni? Pokazale su se razumne, odgovorne, brižne, zrele... Unutrašnje osobine uzrokovale su "epitet" LUD ILI MUDAR... Zaručnik je već  i preveć zakasnio i lude ostadoše u mraku. Ulja ne imaše dovoljno. I jer ne imaše ulja, u to doba mraka, odoše u mrak- zauvijek. Vratile su se, a ono vrata zaključana... I glas zaručnika: "... ne poznam vas."
A tako su se trudile... na nevažno naglasak stavile, "samo ulja" nisu imale.
A mudre? Njihova je mudrost u Gospodinu. One su cjelovite ličnosti i iznutra i izvana lijepe. Da, vanjština je ono što čovjek prvo ugleda i privuče ga na drugom čovjeku, ali nutrina je ono radi čega ostajemo ili odustajemo od neke osobe.
Zaručnik je izrekao pravorijek - sud - po nutrini - po ulju duše. Nisu lude bile Duhom pomazane, nije ih ulje Božje ljubavi dovoljno iscijelilo...
 
I mi smo kao putujuća Crkva, na stazi života.
Idemo Zaručniku Kristu ususret.
Problemi, jurnjava i svakodnevni stres mogu nam ubrzano istrošiti duhovnu energiju.
Može nam ponestati ulja u svjetiljci srca.
Onda su u krizi svi naši odnosi, i s Bogom i s ljudima.
Važno je stoga da bdijemo da u našim životima ima te plemenite pomasti - ulja pobožnosti, obiteljske molitve, slavljenja mise, pričesnog stola, čitanja Riječi, bogoljublja i čovjekoljublja.
Važno je imati ulja!
Važno je puniti svjetiljku duše. U protivnom, strah me da mi se ne dogodi da "mislim da jesam, a ono zapravo nisam"
Strah me da jednog dana ne nađem vrata zatvorena i čujem: "Ne poznam te!", jer svjetiljka ti se istrošila...
Važno je imati svjetiljku uljem Gospodnjim napunjenu!
v.b.

08.11.2008

Meditacija - XXVIII. nedjelja kroz godinu "A"

Meditacija - XXI. nedjelja kroz godinu "A"

PETAR

"Ti si Petar, stijena Crkve koja neće stradati.
Ti si Petar...vrata pakla neće je nadvladati..."

Evanđelje po Mateju 16, 13-20
"U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći da je opet Jeremija ili koji od proroka." Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist  - Pomazanik, Sin Boga živoga." Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: "Ti si Petar- Sijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist."

Ne tendirajući ovim mislima objediniti poruku ove, 21. nedjelje, zaustavit ću se tek na osobi Petra apostola.
Tko je zapravo bio on, i kakav je bio?
Isus ga je pronašao "slučajno" zabavljenog svakodnevicom ribarskog života. Uputio mu je poziv... Sve mu odjednom postade drugotno i sve ostavi, u svjetlu Kristova izabranja napravi i on izbor i pođe za njim. Odmah pođe, bez imalo predomišljanja. I ne samo Petar već i brat mu Andrija i dva brata Zebedejeva i mnogi... Jesu li se kasnije predomislili ili požalili nad brzinom odluke? Jesu li ideali izblijedjeli, a svakodnevica donijela razočarenje? Ne znam. Ipak, dade se naslutiti kako je bilo Petru analizirajući njegovu narav. Vodstven tip, čovjek odrješit, i brz, čovjek koji silno ljubi, iskren. I hirovit nadasve. Isus je od početka formacije dvanaestorice pokazao puno povjerenje u njega. On je bio poput glasnogovornika svih apostola. Isus ga je mnogo štošta zapitkivao, vodio ga, pratio mu sazrijevanje. No, on je bio i ostao hirovit, a to nije osobina koja usrećuje ni onog tko je posjeduje, a ni bližnje takve osobe.
Sjetimo se, Petar je onaj koji je vidjevši Isusa da hoda po vodi  brzopleto tražio istu moć. I potonuo je poradi sumnji koje su ga gušile, a samo trenutak prije hrabro je gazio po valovima- dok vjeru nije zamijenila sumnja. (Usp. Mt 14, 22-33; Mt 26, 31-35)

Petar je onaj koji je, kad je čuo da Isus neumitno proriče svoju smrt, gorljivo rekao da će, ako ustreba on umrijeti umjesto Gospodina. Zakleo se srčani Petar, da će baš on, ustreba li , ljubav za Isusa krvlju mučeničkom potvrditi. Zakleo se i to ozbiljno. (usp. Mt 16, 21-23)
Uskoro je bio u situaciji  da djelotvornim pokaže svoje riječi. Netom nakon što su Isusa uhitili, Petru prilaze ljudi koji ga prepoznaju, koji znaju čiji je i da Isusu pripada A on? Hinio je da ne pozna Isusa, da za njega nikad nije čuo, da nije njegov. Tri puta ga je zatajio, on koji se kleo da će umrijeti za njega. Ali! Petar je velik; i u svojoj slabosti velik jer je u stanju oplakati i iskati pomoć: nakon što je zatajio Isusa, trči za njim, oplakuje svoje grijehe i... doživljava Isusov mili pogled oproštenja. (usp. Mt 27, 69-75)
Takav je bio Petar.... pun iskrene i odane ljubavi spram Krista, a s druge strane prevrtljiv - slab čovjek. Pa ipak njega će Isus uzveličati. Na Petrovoj pjeskovitoj naravi, Isus će izgraditi stijenu čvrste Crkve.
Nakon tri godine javnog djelovanja Isus želi znati kakve je učinke polučilo njegovo djelovanje među narodom. I opet Petra pita što ljudi govore o njemu.
Iskreno, neuvijeno i brzo Petar izreče neumitnu istinu - narod još nije posvema shvatio Isusa, neki misle da je Ivan Krstitelj, neki misle je neki od proroka. Sigurno nezadovoljan tim odgovorom i takvim stanjem stvari, Isus sužava pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Mt 16, 15
Uslijedio je prijelomni trenutak za Crkvu svih vremena. Petar, u ime svih izriče vjeru: "Ti si Krist -Pomazanik,  Sin Boga živoga!" Mt 16, 16
Isus na to odgovara: "...Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i  vrata je paklena neće je nadvladati." Mt 16, 18

Pitam se sada jeli Isus mogao izabrati nekoga ozbiljnije ljubavi i pouzdanijega? Sigurno da jest. Konačno, imao je tu Ivana, ljubljenog učenika, koji će ga jedini dopratiti do križa.... Ali, tek slutim da bi tada poruka dobila posve druge obrise. Izgledna je mogućnost da bi Ivan kao učenik pun vrlina i predanosti bio u opasnosti da ga slava i čast papinstva promijeni, da umisli da je zaslužio ulogu koju je dobio i da je to zasluga a ne milost.
Isus se opredijelio za Petra, prevrtljivog Petra poput plime i oseke, poput mjesečeve mijene. Petra će preobraziti u stijenu. Nije Petar stijena po sebi već po milosti Gospodnjoj koja sve čini novo. U njegovu slabu narav, tako sličnu našoj, intervenirao je Gospodin spasonosnim zahvatom svemoguće ljubavi.
Isti Petar koji je nekoć zatajio Isusa, okrijepljen Duhom Svetim na dan Pedesetnice izlazi pred Židove i okupljene na trgu, ali ovaj put ne da zaniječe ljubav već da je posvjedoči. Svima javno govori da je on svjedokom kako je onaj Isus koga su Židovi pogubili, uskrsnuo i pobjednik.
Promjenu koju je Isus ostvario u Petru dokazat će ovaj tako da kao prvi papa i umre mučenički razapet na brdu Vaticanum. Kristova je to volja da Petar njegov je namjesnik  i svaki sljedeći papa nasljednik Petrov. Isus će i potvrditi svoju odluku.
Spremajući Petra da doista bude Stijena na kojoj će počivati Crkva, Isus ga tri puta pita: Ljubiš li me... (usp. Iv 21, 15- 17) Zamišljen nad tajnom zašto Isus pita tri puta, uskoro mu je bilo jasno. Trostrukim upitom Petar je podsjećen na ono što se dogodilo, na trenutak slabosti kad je tri put zanijekao da pripada Kristu. Ta svijest ga je pozvala na poniznost i svjesnost da je slab i ograničen i da svoj život  treba graditi na Gospodinu.
Svjestan svoje ljudske ograničenosti i slabosti, Petar ne odgovara brzopleto na upite Isusove.  Kaže skromno "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!" Iv 21,17

Ti sve znaš...
Ti znaš za moj govor brz i korak spor,
i časovite ushite i obećanja gorljiva.
Ti znaš za moje maglene doline
kad cilja ne razabirah,
kad tvoje sunce koprenom nepovjerenja zakrih.
Ti znaš i moje zagrljaje s bitkom Tvojim
iz kojih nicahu najljepše pobjede,
ponosi i uspjesi Tvoji (moji),
na ovoj suznoj njivi, kamenoj, škrtoj, zahtjevnoj.
Ti znaš sve moje putove,
sva mora olujna,
i znaš koliko sam hodala ili tonula...
Ti znaš moje Golgote i Uskrse sve
i moja blate i rose zorine
što čekala sam ih za tebe...
Ti znaš i da korak mi je umoran,
volja mrtva, snage slabe,
pa te molim
pogledaj me i smiluj se
jer ...
Ti sve znaš...
Ti znaš da volim te.

Valerija B.

22.08.2008

Meditacija - XX. nedjelja kroz godinu "A"

„U tvome srcu ima mjesta za ljude sve!“

Evanđelje: Mt 15, 21-28 :
„U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama.“
On odgovori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“ On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ A ona će: !“Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Tada joj Isus reče: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa."

Žena Kanaanka prilazi Isusu iako je dva faktora bitno udaljavaju: žena je i k tome još i poganka. I zbog jednog i zbog drugog, u mentalitetu svojega vremena, trebala bi se držati na sigurnoj distanci, ako ne zbog Isusa, a ono zbog naroda. Međutim, okolnosti njenog životnog usuda čine je hrabrom, otpornom i upornom u onom što će učiniti. Kći joj je opsjednuta, situacija je ozbiljna. Ljubav prema djetetu ne može se mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima i nema onog što roditelj ne bi učinio za svoje dijete. Žena ide, pristupa k Isusu i viče. Troši svoju energiju, trudi se jer vjeruje.

Upravo njezine riječi mnogo govore o njezinoj vjeri. Isusa naziva Gospodinom, Kyriosem, Mesijom. Iako nežidovka, ona vjeruje u obećanja, ona u Isusu prepoznaje Sina Davidova, tj. potomka kralja Davida preko Djevice Marije. Ono što mnogi u Izraelskom narodu nisu spoznali iako se Isus objavljivao, ona je otkrila. Isus je grijehe praštao, znamenja kao znak Kraljevstva činio... a ipak nakon toliko vremena, na upit postavljen Petru: „Za koga ljudi drže Sina Čovječjega?“, Petar će ga razočarati istinitim odgovorom koji pokazuje da njegov narod Izraelski još ne razumije: jedni misle da je Ivan Krstitelj, jedni govore da je Ilija, Jeremija ili pak neki prorok. (Usp Mt. 16, 13-14)

Žena u Isusu prepoznaje Boga, no izostaje očekivana reakcija na njezine pozive i vapaje. Isus šuti, ignorira. Zapravo, Isus ovu ženu stavlja na kušnju. Čak ga i učenici savjetuju da joj udovolji i pomogne joj. No, Isusov odgovor djeluje zastrašujuće hladno. Samo njegovu narodu pripada njegova pomoć: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ /Mt 15, 24/
I tu se pokazuje prava snaga ženine iskrene vjere. Žena nije odustala, sad je pala ničice i izlila svu svoju dušu, svu svoju egzistenciju u jedan bolni molitveni krik: „Gospodine, pomozi mi!“ /Mt 15, 25b/

Unatoč tome što je maločas jasno čula iz njegovih usta, žena ne posustaje jer ima vjeru. Očekuje da će ostatak dobra od njegova naroda dočekati nju. Izražava tu vjeru potresnom slikom: Kad Isus namiri svoj narod, kad dade kruh djeci svojeg naroda, ona moli mrvice koje padaju sa stola, i to joj je dosta. Dosta su joj mrvice Božje ljubavi, mrvice spasenja.

Zadivljen vjerom Isus je uslišava i ozdravi njezino dijete uz divni poklik divljenja Isusova toj ženi: „O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!“ Mt 15, 28

I kad se čini da se Bog povukao i da nas ne čuje, kad na naše zaufane molitve čujemo bolnu šutnju, i dalje nam se i žarče moliti. Baš kao i ova žena pasti nam je pred Boga nice i izliti u njegovo srce svoje biće, jad svojega života bez maske i ustezanja, bez umišljenih veličina, titula i obzira, svjesni kako izgledamo nagi i pred Bogom i pred sobom, u istini i skromnosti. Vapiti nam je kako je ona vapila kad joj se za trenutak činilo da je Isus neće poslušati: "Gospodine, pomozi mi!" Smijemo tada očekivati mrvice Božje ljubavi... pa možda i mi čujemo divan Isusov poklik: „O velika je vjera tvoja, neka ti bude kako želiš!“

Očito je da je Isus bio otvoren svima. Nije ovo jedini slučaj da je pokazao spasenjsko srce prema svakom čovjeku bez obzira iz kojeg naroda dolazio, što je katkad izazvalo i zaziranje i prijekor vlastita mu naroda. Sjetimo se samo ozdravljenja sluge rimskog vojnika (Lk 7, 1-10)...
Na istoj liniji evanđelja počeo se otvarati čak i prorok Izaija koji djeluje nekih 7 stoljeća ranije. Spominje i on u 1. čitanju ove nedjelje, /Izaija 56, 1.6-7/,  kako neki tuđinci postadoše dobri vjernici i služe Gospodinu. On ih prihvaća jer im je nakana iskrena, a  srce čisto.
„A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i ljube ime Gospodnje...njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve... Jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.“ (usp. Iz 56, 6.7)

Crkva, kao legitimna sljednica Isusova poslanja i tumačiteljica i čuvarica njegove Riječi, treba postupati isto: biti otvorena prema ljudima svih rasa, narodnosti, podrijetla, sposobnosti, posebnosti... pokazivati ljubav očitovanu kroz konkretna djela prihvaćanja, uvažavanja, uključivanja u zajednice konkretnog života... Čini mi se da je ova odrednica Crkve: prihvaćati i biti otvorena mnogima, bitan indikator naše kršćanske zrelosti i da možemo i ovim pitanjem razbuditi svoju kršćansku savjest: Kako prihvaćamo različite i drugačije među nama, invalide, bolesne, pridošlice, ljude različitih običaja i kultura, ima li podjela i među nama u Crkvi?

Ljubav ne može poznavati granice narodnosti, rase, boje kože, jer ograničena ljubav nije Kristova ljubav. On je svoju ljubav protezao i na neprijatelje i do mjere križa i smrti... Njegova ljubav bila je katolikos – sveopća – katolička. Neka nam dade snage i širine da Njegovom ljubavlju uzljubimo sve koji su njegovi!

„ Od sva se četiri vjetra Crkva sabire sveta u živi Božji Hram, Krist joj je Glava, Duh Božji snaga, Marija Mati, a nebo dom!"

Valerija Buha

16.08.2008

Meditacija - XII. kroz godinu "A"

Bog zna što radi...

Pouzdanje u providnosti

Iz evanđelja po Mateju 10, 26-33

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.

      Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima."

Bojimo se drugih ljudi.Ne znamo zapravo što taj drugi u sebi krije. Stoga se ustručavamo otvaranja iz egzistencijalnog opreza i straha koji će netko i pohvaliti kao oprez i razboritost. Strah nas je biti ono što jesmo jer ako taj drugi uđe u naše misli i emocije i osobnost kao slon u staklarnicu, povrijedit će nas i uništiti, jer biserje se ne baca pred... Zato mnogo puta idemo „lakšim“ putem i zatvaramo se u vlastite misli, u vlastitu pustinju i ne sluteći kako je taj drugi možda naša oaza. Bojimo se i opravdavamo jer, kad reknemo što o čem mislimo, kad iz Kristove perspektive bacimo svjetlo evanđelja na nečiji život, ovaj drugi nam ne mora ni zahvaliti jer smo ukazali na propuste ...branit će se agresivnim napadom.

I apostoli su se bojali. Ta, ubijali su proroke. Isus im za životni izazov stavlja misiju da šire vjeru, da naviještaju radost svijetu, da svjetlom Uskrsloga prosvjetljuju druge, da ljubavlju kojom su i sami zagrijani, griju one daleke, da bolesne liječe i krijepe... da govore istinu bilo to zgodno ili nezgodno, da idu ako treba „protiv naroda i kraljevstva...“. A proroke su ubijali. Trebaju li onda apostoli zdvajati o svojoj sudbini?

Isus ipak kaže riječ utjehe, on trske napuknute strahom za svoju budućnost pridiže: „Ne bojte se ljudi...!“ Oni mogu ubiti ovo materijalno tijelo ali ne i duha.

Čini mi se da je ovdje riječ o vjeri u Božje vodstvo, Božju nazočnost u našem životu. Gospodin je taj trajno gorući grm čija ljubav je neupitna i vječna. Gospodin je to vječno „sada“, i „tu“ mojega života, on je konstanta unatoč svih mojih oseka i plima. On je jednostavno Bog za mene, Bog koji me vodi, prati, čuva i spašava.

Da, katkad pripušta i da mi se dogodi zlo, da i „dolinom smrti prođem“ (usp. Ps 23). Katkad pripušta mrkle noći duše, ali on zna što čini, jer da Isus nije zaronio u najveću krizu, u doživljaj odsutnosti Oca na križu, u očaj križa, ne bi iskusio ni zoru uskrsnuća niti bi čovječanstvo moglo umiti srce vodom krštenja, nahraniti dušu na stolu euharistije.

Katkada me Gospodin uvodi i u nerazumljiva prostranstva osobne tame, ljudskog prijezira i nerazumijevanja. Zaboravljam li pri tom da je i Isusa Duh odveo u pustinju?

Imam li vjere!? Ljudi mogu ubiti tijelo, ali ne i Boga u nama, ne i dušu. Nije nam bojati se ljudi nego sotone i svoje slobode u kojoj dragovoljno dozvoljavamo nečastivom da nas uvuče u fine i suptilne smrtonosne mreže konzumizma, hedonizma, nihilizma... Pri tom sotona igra lukavo, uvjerava nas kako imamo prava i slobode...a pri tom nivelira vrijednosti i zlo izjednačava s dobrim nudeći bezbroj „jednakovrijednih“ ponuda. On, on može dušu ubiti...ako mu se prodamo... ako fundamentalnu opciju Krista zamijenimo za samog vraga, ako je on u temelju kuće /buduće ruševine/ našeg života. On može dušu ubiti ako mu je prodamo...ako mu srce damo.

U protivnom? Vjerovat nam je u Božju providnost – u plan koji Bog ima sa cijelim stvorenjem, a onda i s nama. U ruci smo Božjoj i sve su nam vlasi na glavi izbrojane. Bog koji vodi brigu o pticama nebeskim i ljiljanima u polju, o vrapcima... zar da ne vodi brigu o kruni stvaranja, o biću šestog dana – o čovjeku?! On je u lađi našeg života i kad je bonaca i kad nam se čini da ćemo doživjeti havariju. I veslajući s jedne na drugu obalu možemo doživjeti i neuspjehe u očima promatrača a i sebe ukoliko nam je kriterij uspjeha izrečen koordinatama karijere, slave, novca, časti i prestiža. Možemo doživjeti i odbačenost i realne životne nedaće... Može nam biti noć... samo vjerujemo li mi da je on u lađi?

On je ovdje, sa mnom i s tobom. On je u lađi našeg života i nije važno jeli budan ili spava.

Ipak, samo jedno traži! Da se priznamo njegovim pred ljudima, da u mentalitetu u kojem plivamo znamo biti svoji tj. njegovi, da budemo u svijetu ali ne od svijeta, da nas nije strah živjeti autentično bogoljublje i bratoljublje, da nas nije strah živjeti vrijednosti rada, reda, poštenja i discipline na radnom mjestu, da nas nije strah obitelj i brak zidati na temeljima evanđelja, molitve, uvažavanja, i samoprijegora, da nas nije strah živjeti Kristom prožeti, Duhom vođeni, Marijinim zagovorom osnaženi... da nas nije sram tuđeg podsmijeha jer Kristu pripadamo... da nas nije sram... jer kako nas ljubavi naše i njegove može biti sram!?

Valerija Buha

Isus u mojoj lađi

Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.
Sporo idem uza snagu svu.
A On mirno spava (k'o da ne zna za me)
Ništa za to. On je tu.

Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru
I znam da je Isus meni sklon,
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,
Ja ću zaspat, a veslat će On.

R.Kupareo

21.06.08

Završena školska godina

Dan poslije...

Proslavismo  danas s velikim brojem vjeroučenika na Te Deum-u kraj školske godine, na način na koji to kršćanin radi: zahvalnom molitvom. Zadnji sat sa svakim od 12 odjeljenja osmaša, sedmaša, šestaša provedoh gotovo 20-tak minuta u meditaciji u kojoj im posvijestih zašto i kome treba biti zahvalan. Tako su i shvatili sasvim normalnim i podrazumijevajućim da na kraju školske godine odole napasti hitrog odlaska na more i ipak dođu u župnu crkvu.
Mi, vjeroučitelji bili smo pomalo skeptični oko današnjeg slavlja. Znali smo: mnogi su od djece pušteni i ranije s nastave, mnogi su neplanirano otišli doslovno se baciti u more u odjeći... a tek oni što se prosipahu brašnom, ketchupom pa čak i cementom, a potom to obilno zalijevahu balonima vode i po školi i po učionama, pa poneki i po crkvi...unatoč svemu što im rekosmo, unatoč svemu što ih (ne)naučismo... Ipak, prevladao je Duh Božji.
I što mi je na kraju reći?
Iako iscrpljena od mnogočega, i sama zastajem i dopuštam svetoj tišini Božje prisutnosti da me obuzme. Zastajem na trenutak i uzdižem ruke i srce Nebu i kažem:

Hvala ti Gospodine za sve ono što mi se događalo, što me obogaćivalo ove školske godine. Hvala ti za vjeroučiteljske uspjehe i radosti, za one trenutke milosti kad sam jasno i nedvosmisleno vidjela rezultate – plodove svojega rada: kad su vjeroučenici slavili Boga, kad su se angažirali u župi... kad su marljivo učili i ostvarivali onu tako poznatu radnu tišinu u mojoj vjeronaučnoj učionici; tišinu nenametnutu već spontano stvorenu radom, prihvaćanjem, uvažavanjem... hvala ti i za onu otvorenu komunikaciju u kojoj sam katkad „imala što čuti“ i neugodno i bolno, a što su oni iznosili iz svojeg života, iskustva... Mi odrasli koji  put mislimo da djeca malo znaju, a oni upijaju sve: kvalitetu odnosa u obitelji, uočavaju iskrenost, probleme, tragedije i traume... i kažu neuvijeno i iskreno ma kako to bilo bolno čuti.

Gospodine, sigurno je moj rad pratio i poneki neuspjeh. Hvala ti i za tu tvoju odgojnu metodu sa mnom. Uspjeh ili neuspjeh? Znat ću u onostranosti „kad se budemo ja i ti oči u oči gledati“. Lako je moguće da ono što je u  ljudskim očima uspjeh, u tvojim ne vrijedi ništa, dok padovi i neuspjesi zapravo u sebi imaju vrijednost učenja škole života. Kroz glavu mi prolaze situacije u kojima sam očajala i gubila optimizam i ljutila se i možda krivo procijenila situacije, osobe... I opet ti velim: hvala za neuspjehe za koje možda i ne znam... Njima si me prizemljio, srezao mi uznositost. Hvala ti što si mi dao taj „žalac“ koji mi pomaže da se ne uzoholim. Hvala ti za razočarenja i suze... Da, i sad su mi pred očima učenici radi kojih ove godine proplakah suzama nemoći. Neki mi od njih nedvosmisleno katkad i rječito dadoše znati da su se odvrgli od tebe, da su izabrali zlo, uočih kako postupcima i govorom uništavaju sve lijepo oko sebe, uništavaju svaku mogućnost da ih netko prihvati i voli... Jedno od takve djece više puta mi reče da se klanja sotoni... u kojem je moć... a ja mu rekoh da se klanja svojoj propasti u kojoj je noć, neizmjerna beznadežna noć, u kojoj nema ljubavi ni prijateljstva već propasti i prokletstva...
Da, izabrali su (koliko svjesno?) zlo...
Sad znam kako se osjećao Jeremija prorok. Molim te i sad za njih (za nju osobito) jer samo tvoja ljubav ima silu, snagu da ih blagoslovi i izvede na pravi put. Ako oni i misle da te se odriču, ti se njih nisi odrekao jer ne možeš se sebe odreći... Moje su molitve Gospode tek nespretno tepanje djeteta, i ja te ko dijete molim: ne izgubi nikoga od onih koje ti dovedoh... Blagoslovi ih, zakrili ih, voli ih, voli ih i umjesto onih koji su to trebali, a zaboravili su. Budi im majka i otac u ime onih koji su to samo fizički. 

Na kraju kažem: Bože hvala ti na svakoj dionici ovog puta, na radosti dovođenja malenih k tebi.
Sad su praznici. To nikako ne znači prazni i besadržajni dani. To je vrijeme koje treba mudro iskoristiti za dobro tijela i duše. To je vrijeme kad se trebaju obnoviti fizičke i psihičke snage ali i one duhovne. Koliko sam puta ove godine čula: „Imam učiti pa ne mogu na misu!“? Sad nema nastave, i ovo vrijeme mogli bi smo posvetiti i Bogu, jer „kršćanin nikada nije na odmoru“!
Do viđenja od nedjelje do nedjelje!

Valerija Buha

21.06.2008

Meditacija - 10. nedjelja kroz godinu "A"

Milosrđe mi je milo a ne žrtva!

1. čitanje: Prorok Hošea 6, 3-6

„Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.“ „Što za tebe mogu učiniti, Efrajime? Što za tebe mogu učiniti, Judo? Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koja nestaje. Zato sam ih preko proroka sjekao i ubijao riječima usta svojih; al sud će tvoj izaći ko svjetlost. Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice.“

Prorok Hošea - Prorok Božje ljubavi. Slikama iz zaručničkog života opisuje ljubav Boga prema narodu. Bog je prikazan kao vjeran muž, a Izrael kao žena. Budući da su Izraelci često odstupali od Saveza ljubavi s Gospodinom, klanjali se tuđim božanstvima, Hošea to stanje naziva bludom, tj. preljubom. Cijela knjiga pr. Hošee zapravo je drama ljubavi Boga prema narodu. Bog se bori u sebi, razapet je na križu ljubavi... Bog koji poznaje svoj narod, sve njegove idole, sve njegove preljube, sve njegove otpade, ne prestaje Bogom biti – on opet ljubi. Bog ničim nije zaslužio biti zanemaren, i odbačen, preljubom svoje supruge – Izraela ponižen, ipak ne postupa na isti način jer „vječna je ljubav njegova“.

Taj Bog diže glas protiv licemjernog dvostrukog morala: „Ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice“ Hoš 6,6

Poznato je da su Izraelci vrlo svečanim bogoslužjem častili Jahvu. Prinosili su mu žrtve, a nisu njegovim bili; klanjalo se njihovo tijelo ali ne i srce i život. Časovito su se i kajali za sve svoje izdaje ljubavi, za sve svoje smrti, časovito su obećavali korjenitu promjenu... ali nisu donosili plodove obraćenja. Njihova religioznost bila je sterilna... Sastojala se u vanjskoj krasoti i bogatstvu obreda iza kojega nije stajala iskrena i trajna ljubav. Bog traži ljubav koja nije tek sladunjava emocija već korjenito životno opredjeljenje, čin usmjerene volje i razuma. Bog naglašava žrtve i obrede koji će se nastaviti u svakodnevnom životu. Baš kao što je po starom obredu završavala i misa: „Ite, missa est!“ tj. „Idite, misa je!“ Tek kad završi ovo bogoslužje u domu Gospodnjem, počinje naše životno bogoslužje, naša misa u domu gdje živimo, na radnom mjestu...a to je pravi izazov.

Naš Bog je Bog predane ljubavi. Mi, Crkva, svaki kršćanin po rođenju iz vode i Duha, zaručeni smo za Krista. Mi smo zaručnica Gospodnja. Može li nama biti zadovoljan? Naša volja tako je krhka, a snage slabe. Prevrtljivi smo. Ozbiljnost naših obećanja ko „oblak  je jutarnji, ko rana rosa koja nestaje.“ Koliko puta rekosmo iskrena srca i dobre nakane u sakramentu pomirenja: „Obećavam da ću se popraviti, da neću više...“?

Koliko puta posrnusmo i ostadosmo ležati? A Bog? S nama je beskrajno strpljiv, dozvoljava da ga i pogazimo i ne priznamo se njegovim, dozvoljava ... jer:  „Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi...zaboravlja i prašta zlo... sve ispričava, sve vjeruje...sve podnosi...“ 1 Kor 13, 4.7

Da bi smo razumjeli današnji ulomak proroka Hoš, trebalo bi zapravo pročitati cijelu njegovu knjigu i diviti se riječima kojima on opisa postojanu, stamenu i sveobuhvatnu ljubav Boga unatoč svemu... Donosim nešto od ljepote tih tekstova:

„Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.“ Hoš 2,21-22

„Narod je moj sklon otpadu; i premda ga k Višnjem dozivlju, nitko da ga podigne. Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! ...Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti! Hoš 11, 8-9

Evanđelje: Mt 9, 9-13

„U ono vrijeme: Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: „Pođi za mnom!“ On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ A on, čuvši to, reče: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“

Bog Izraelskog naroda kako ga je predstavio prorok Hošea zapravo je i Bog Crkve i cijelog svijeta. Njegova ljubav konkretizirat će se još više u sljedećem Isusovu postupku. Evanđelje nam izvještava o susretu – Mateja i Isusa. Dogodilo se. Susreo se Bog i čovjek, čistoća i blato, milosrđe i grijeh, tama i svjetlo. I od tog časa ništa više nije isto. Čovjek Matej se pobožanstvenio, blato postade čisto, grijeh zamjeni milosrđe, svjetlo razbi tamu.

Susret je to snažan, djelatan, susret koji transformira.

„Susret nije trajanje. Susret je makar i potrajao, ipak prolazan. Unatoč, ili upravo zbog svoje trenutnosti, susret zna biti presudan. IMA SUDBINSKIH SUSRETA, SUSRETA KOJI ZNAČE PREKRETNICU U ŽIVOTU: PREKRETNICU SHVAĆANJA, PREKRETNICU USMJERENJA ILI PREKRETNICU SUPUTNIŠTVA...
OD SUSRETA SE ŽIVI. OD NEKIH ČAK CIJELI ŽIVOT. IMA SUSRETA KOJI OSTAVLJAJU DUBOK TRAG. I TAJ TRAG TRAJE. MOŽE TRAJATI CIJELI ŽIVOT.
Doista, susret može ostaviti trag, koji zapravo nije mrtav trag, nego je, da tako kažem, preostala prisutnost onoga koji je prošao. I makar te osobe koju smo sreli više nema, možda više i ne koraca zemljom, taj trag je u stanju da još dugo čovjeka obogaćuje, nadahnjuje ili uznemiruje.“ /Ivan Golub/

Da podsjetim, Matej je bio carinik. U Isusovo vrijeme oni su bili dvostruko omraženi: radeći na carini uzimali su od ljudi porez, dio su krali, a dio davali rimskoj okupacionoj sili. Ljudi su ih grdili, izbjegavali, svaki kontakt bio je u znaku osude... bili su lopovi i suradnici okupatora. Farizeji su ih oštro osuđivali jer, eto, nisu tako „sveti“ i „bezgrješni“, nisu „čisti“ kao oni... Samo, carinici su pred Bogom stajali iskreno, svjesni svoje bijede, a farizeji uznosito i oholo ne shvaćajući da su tek mrvica na Zemlji, mrvica koja je u duši prilično prazna i kad se napuhuje bit će to „lijepa“ nula...

Carinike su prezirali. Ta tko bi ih volio? A Isus poziva Mateja i on bez predomišljanja krenu u susret novom životu u Gospodinu. Postao je svetac, Isusov apostol i pisac evanđelja po Mateju. Čudni su putevi Gospodnji! Iz mraka se rađa svjetlo, iz grijeha milost. Treba samo znat... opredijelit se kuda idemo, čiji smo, kome pripadamo... Pa nek' farizeji viču ...

I ne slušat osude i prigovore, jer oni koji prigovaraju redovito su ... i farizeji.

Isus ih se nije bojao, nemojmo ni mi. Suprotstavio se... poučio ih je u ljubavi rekavši im „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima...“ Samo, jesu li oni razumjeli da bolesni od grijeha nisu samo carinici već i oni farizeji?

Da: jesu li farizeji razumjeli???

Valerija B.

Meditacija: 8. nedjelja kroz godinu - "A"

Tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravdu njegovu,
a sve drugo bit će vam nadodano“

A vi, jeste li zabrinuti?

1. čitanje: Izaija 49, 14-15

„Sion reče: "Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi." "Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila,tebe ja zaboraviti neću.“

Izabrani narod izložen je čestim povijesnim bespućima. Proroci djeluju u vrijeme narodnog otpada od Boga Saveza i dvaju ropstava: Asirskog i Babilonskog. Hram je srušen, narod u ropstvu... tuga, plač i bol. Kad li će proć' ova noć? Kad će nam suze zamijeniti radosno klicanje? Narod Siona u opasnosti je da u kušnji progonstva i pogibije pomisli da ga je Bog i ostavio i zapostavio. No, nije tomu tako! Vezu Boga i čovjeka prorok Izaija uspoređuje s vezom majke i djeteta. Po ženi je muškarcu i ljudskom rodu darovan život. Žena prihvaća taj dar, povezuje se s njim, nosi ga i rađa. I ne zaboravlja ga, čini sve da se život razvije, da se život raduje. Tako i Bog. Kao što prava majka olako ne zaboravlja dijete, tako ni Bog ne zaboravlja plod svoje ljubavi – svoj narod. Životno nam iskustvo kaže da se katkad dijete i odmetne od roditelja i zanemari ih. Ali, s tim ne prestaje biti i dijete. Roditelj ga ljubi, iako ljubavi nije vrijedan. I Bog čini tako. Prihvaća nas, svakakvu djecu svoju. I ljubavlju njeguje i povija, što je ranjeno zacjeljuje, što je slomljeno ispravlja.

Izraelci su zabrinuti za sudbinu po Izaiji doživjeli jasnu poruku. Ljudi ne brinite se! Bog vas ljubi kao mati svoje čedo. Vi ste čedo Božje!

Evanđelje: Mt 6, 24-34

U pauzi između dva školska sata nastavih sjediti za učioničkim stolom. Ispred mene tekst koji ne čitah. Glava među rukama. Ostadoh tako, ni sama ne znam koliko. Uđe mi vjeroučenica u razred tražeć imenik. Gotovo sigurna da je nisam ni čula ni opazila, prepadoh se, a mala će: „Pa što ste vi tako zabrinuti vjeroučiteljice, jesmo li vas toliko naljutili?“

Da, koliko puta smo mi zabrinuti?

Anksioznost, tenzije, fobije, atake panike sve češće su dijagnoze mnogih ljudi. Zabrinuti smo i to nikako nije znak neozbiljnosti i neodgovornosti. Dapače! Čovjek mora planirati, razmišljati, brinuti za svoj život, za život svojih dragih i drugih osoba koje su upućene na njega. Tko ni u čemu ne vodi računa, tko ne planira, prepušta se stihiji i slučaju, i prevrtljiv je i hirovit je. Može katkad biti i uspješan jer mu okolnosti idu na ruku. No, vrlo često će biti neorganiziran i lošeg učinka i rada i života, ne jer nije mogao već jer nije planirao.

A Isus veli: „NE BUDITE ZABRINUTI ZA ŽIVOT SVOJ...“  Mt 6, 25

E, sad bih ja nadodala: Tvrd je ovo govor, tko ga može slušati! Da, tvrd, ali jedini ispravan. Tko to od nas nije zabrinut u vremenu mnoštva malverzacija i kriminala, korupcija, poremećene ljestvice vrednota? Tko da se ne brine u vremenu kad se često neetičnost i moć nađu udružene u jednom pojedincu koji ima vlast upravljati životima i sudbinama mnogih?! Ima vlast, ali nema ljubav! I onda se događa ono što nazivamo nasilje, mobing, buling i kako sve ne. Kako ne biti zabrinut pred pojedincem kojem ništa nije sveto i kojem cilj opravdava sredstvo!?

Da, zabrinuti smo Gospodine. Zabrinuti smo za budućnost naše djece i mladosti, našeg naroda i države. Zabrinuti smo za zagađen okoliš i hranu, za zdravlje. Ponajprije, zabrinuti smo za zagađenost iz koje proistječu sve zagađenosti: za zagađenost srca  i odnosa s Bogom i bližnjim – za grijeh – taj manjak ljubavi.

A Isus će opet: „NE BUDITE ZABRINUTI ZA ŽIVOT SVOJ... I ZA ODIJELO ŠTO STE ZABRINUTI... NE BUDITE ZABRINUTI ZA SUTRA...“ Mt 6, 25.28.34

Kako to? Početak današnjeg evanđelja ključ je ispravnog razumijevanja Isusove misli. Isus suprotstavlja dva gospodara. Nitko ne može služiti dvojici međusobno oprečnih gospodara.

„Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“ Mt 6, 24c

Narodna mudrost otkriva nam tko nam je ili što nam je u životu doista važno: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce!“ Onda? Gdje je moje i tvoje blago, prijatelju? Ili, tko ti je u srcu, ili gdje ti je srce? Jeli nam srce u sefu punom eura ili u skupocjenom limenom ljubimcu? Isus želi da mi koji smo njegovi imamo ispravno poredane prioritete u životu, da imamo ispravno poredanu hijerarhiju vrijednosti: prvo Bog, a ostalo će se nadodati.

Zakon svijeta upravo je drugačiji: prvo namiriti sebe, napuniti svoj novčanik, materijalno se opskrbiti. Način na koji ćemo doći do tih dobara nije važan. Ostvari svoj cilj, a to što ćeš pri tom gaziti po glavu siromahu, nezamjetljivo je. Imaj pune ambare, pune banke, pune kuće vrijednosti zlata, srebara, eura. A srce!? Ma pusti srce... to je za romantičare i ... budale i pjesnike. Takvom stavu Isus kaže: „Bezumniče, još večeras uzet će ti se duša!“

A kršćanin?

S povjerenjem u Oca gleda u svoj život i zna da ga Otac vodi i prati. Zna da je Bog čvrst kao otac i nježan kao majka, spasenjski prisutan u njegovu životu. Imat ćemo križeva i problema i nevolja. I patiti ćemo, onako korjenito isusovski, i umirati ali pri tom znati: „da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer ti si sa mnom.“

 Kristovo „ne brinite se“ ne znači budite fatalisti, ne činite ništa, prepustite se kud vas odnese struja rijeke života, a neuspjehe pravdajte „voljom Božjom“. Kristovo „ne brinite se“ znači: „ne brinite se očajno, tjeskobno kao da vjere nemate.“ Uložite sav svoj trud, talente i sposobnosti da sve bude dobro. Onda, kad ste sve od sebe dali, kad ste se istinski potrudili, okrenite se Gospodinu i recite: Ja više ne znam, ja više ne mogu. Učitelju, sada si ti na potezu. Ja sam siguran da ćeš intervenirati u moj život, u moj križ, u moju tjeskobu, u moju brigu.

Sjetimo se samo onog evanđeoskog teksta kad mnoštvo dođe slušati Isusa. Došli su čuti njegovu riječ - riječ o Bogu i Kraljevstvu Božjem. Onda su na vidjelo došle i njihove tjelesne potrebe, ljudi su ogladnjeli. Gospodin ih je nahranio kruhom za kojeg nisu molili.

Nadodalo im se ono što im je trebalo, a što nisu tražili, jer... tražili su najprije Kraljevstvo Božje. (Usp. Lk 9,10-17)

U ruci sam Njegovoj

Veliki prasak

rastvori sve utvrde u meni

pomno čuvane,

srušiše se sve brane

i ograde neprobojne.

Susretoh ljubav križnu

i „sve moje srebro učini

mi se kao malo pijeska,

a zlato kao blato...“

I spadoše ljuske

s očiju mojih.

Spoznah napokon

kome povjerovah...

Topi se moj svemir

I ruše sva moja počela.

Na tlo bačena,

jedino u nesigurno sigurna.

Ne osta mi ništa

već ljubav darovana.

Al' ja s križem na plećima,

na tlo bačena

ruke na slavu dižem

jer

život moj

u ruci Njegovoj počiva.

Valerija Buha

23.05.2008

 

17.05.2008

 

Meditacija - Duhovi 2008.

"Pošalji Duha svojega, Gospodine..."

Dođi Duše Presveti!

Zasvijetli, zasini u moj mrak,

razori zidove što ih je u meni i oko mene

izgradio moj strah.

 

Dođi Duše Presveti!

Prožmi me životvornom snagom

da ove kosti ožive,

i da iako prolazan mi je životni dah,

ja budem, tobom oživljena,

"zaljubljeni prah"!

Valerija Buha

10.05.2008

Meditacija:5. vazmena nedjelja godine A

Iv 14, 1-12 - Isus - put do Oca

"Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!  U domu Oca mojega ima mnogo  stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'?  Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put." Reče mu Toma: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.  Da ste upoznali mene,  i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga."  Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca.  Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'?  Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.  Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti  jer ja odlazim Ocu.“

Koliko nemira i nesreća u današnje vrijeme!? Pun je svijet tragedija, nasilja, katastrofa. Osvrnemo li se oko sebe uočit ćemo zloporabe slobode, nedostatke ljubavi, „nasilje, užas odasvud“. Uđemo li u sebe… Djeca na pragu života izgubljenih orijentira i vrijednosti, prestrašena svijetom koji izgradismo, nejaka da sve traume nadvladaju, tama depresije, zagrljaj besmisla sve je jači, mrak se uvlači u svaku poru života.
Pa tko se ne bi  i preplašio i uznemirio? Tko se ne bi zapitao: imam li i ja svoj udio u promašaju ovog svijeta? Je li ovaj svijet i radi mene ovakav?
A Isus kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Iv 14,1
Da. Samo je Bog naš mir, samo je on naše uporište. Samo on nas gleda cjelovito i razumije. Isus vidi cjelinu naše osobe, vidi pravo ZAŠTO naših (ne)djela, vidi sav sjaj i bijedu naše nutrine. Vidi nas ovakve kakvi jesmo I OPET NAS LJUBI. Samo pred njim smo u svoj svojoj nagosti, uvjetovanosti.
Njemu mogu govoriti jer znam da me čuje, njemu mogu plakati jer znam da suze mi čini suzama svojima. Njemu mogu na dugo i na široko raspredati o svim svojih radostima i ushitima, o svim krizama i rušenjima, i neću mu biti dosadna i on će me doista i čuti. On me je stvorio iz ljubavi, moj Bog dao mi je i život i slobodu u povjerenju da znam što činim. Moj Bog vjeruje da ga neću iznevjeriti. On vjeruje u mene i kad me prosuđuju i sa mnom se rugaju, kad moju svetinju ismijavaju i bacaju je psima, kad se mojim suzama raduju, a moju tamu priželjkuju… kad moju šutnju drže ohološću, a moj strah uznositošću… moj Bog… On koji svakog od nas poznaje, a ipak nas ljubi. Moj Bog… Jer, što zapravo drugi i znaju o meni?
I poziva me moj Bog da mu dadem ruku i povjerujem. Pruža ruku preko olujnog mora i bodri me za nove životne borbe nudeći mi zagrljaj vjere – zagrljaj ljubavi.
Kaže: „Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ Iv 14, 1b
Moj Bog želi me kod sebe trajno. Obećava mi svoje stanove… Ide prije mene kroz muku i križni put. Preko muke dolazi do uskrsne kuće Očeve, i ide mi pripraviti mjesto. I uči me da i meni je njegovim putem proći. Kroz život nositi svoj križ u svjetlu križa njegova, proći svoju Kalvariju kao djelić Kalvarije njegove, da bi zasijala konačno zora njegova uskrsnuća - da, i mojega i tvojega uskrsnuća.
Jer rekao je: „U domu Oca mojega ima mnogo  stanova… Idem pripraviti vam mjesto  Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ Iv14, 2.3

 „U Tvome srcu ima mjesta za ljude sve“, ima i puno stanova i nitko nije u tvojem srcu podstanar. Svatko je poseban gost obilježen dubokom sviješću da je Domaćin jednoć za gosta dao život. Kojim putem stići do Očevih stanova? Preko Njega – preko Isusa. On, on je put! On je Vrata kroz koja ulazimo u zajedništvo života s Ocem. On je Put i Istina i Život.  U njegovoj je žrtvenoj ljubavi, predanju do kraja za one koje ljubi, sadržano Očevo lice. Jesmo li mi poput Filipa koji moli: „Gospodine pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Iv 14, 8 U Isusu je milosrdno lice Boga Oca, u njemu je zadnji Očev „Amen“. U žrtvi križa Isus nam je pokazao osobine zaručničke ljubavi prema svojoj Crkvi, pokakao nam je što to znači „ljubiti do kraja“.  Isus je u Ocu, Otac u Isusu, tko ljubi Jednoga u Jednome ljubi Trojicu. On je došao za nas, za naš „život u izobilju“. On je Život naš!

Valerija Buha

Meditacija: 3. vazmena nedjelja - 08 -"A"

"Nije li gorjelo srce u nama?"
Lk 24, 13-35

Kad se prije tri godine pojavio taj Isus, oduševio je i zbunio je mnoge. Pitali su se ljudi: "Tko je ovaj pa i nečistim dusima zapovijeda, more stišava, gubave čisti, mrtve uskrisuje!?" Osjetili su da je u njemu došlo Kraljevstvo Božje, da je u njemu vlast Boga na ovoj Zemlji. Među oduševljenima nađoše se i njih dvojica. Znali su se od djetinjstva, dijelili i radosti i tuge. I ovaj susret. Toliko ih je oduševio taj Isus da su sve ostavili i pošli za njim. Onako ljudski, katkad su se sigurno i pitali što će dobiti zauzvrat. Jer, ono što su do tada dobivali nije ih nikako ispunjalo srećom. Da nisu pošli za njim sigurno bi im bilo i lakše. A ovako, mnogi su se čudili njihovoj odluci, ostavili su sve i krenuli za Isusom iz Nazareta koji za sebe tvrdi da je Mesija, koji  i čini djela da to pokaže i dokaže. Otišli su za Isusom i postali njegovi učenici. Preživjeli strašne događaje. Vidjeli ga satrvena i krvava na križu, vidjeli su svemoć ljubav zapretenu u nemoć obješenog na križ. Obećao im je da će treći dan uskrsnuti. Evo, to je sad taj treći dan, svanula je zora tog trećeg dana, od Isusove smrti, zora nedjelje - prvog dana u tjednu.

Hodali su svijetom zbunjeni, izgubljeni, prestrašeni. "A mi smo se nadali." Treći dan sviće a Isus nije uskrsnuo, naše su nade potonule, razloga za život nemamo, tri godine išli smo za njim i vjerovali mu na svaku riječ koju je, konačno, i potvrđivao djelima. A sad? Što se ovo zbiva? Ništa nam nije jasno, svjetlo nam se pretvorilo u tamu, šeprtljamo ovim putem i sami ne znajući kome vjerovati i što više vjerovati. Uostalom, ako on nije uskrsnuo, ako je sve bila naša tlapnja, onda su u pravu bili naši poznanici, naše žene koje su nas odvraćale da ne idemo za tim zanesenjakom, onda su u pravu bili oni koji su se čudili i odbacivali nas. Jer, treći dan je, a on…  Pa gdje je Isus? I kako se sad nakon tri izgubljene godine vratiti u svakodnevicu, svojoj ženi i obitelji, svojem ribarenju i preživljavanju, kako pogledati u oči ljudima? Već vidimo te poglede, slavodobitne i jako "mudre" poglede u stilu "jesmo li vam rekli".

Hodali su svijetom sigurni da više ništa ne znaju i da nade su im ugasle, i poruga je tako izvjesna, slom je očit, a obzorju očekivanog uskrsnuća nigdje ni traga. 

Povjeravali su jedan drugom svoju dramu i dok su tako putem razgovarali, raspravljali, snuždena duha, nade ugasle, od žena koje kažu da je grob prazan, zbunjeni; približi im se Isus. Dogodio se susret zbunjenosti i sigurnosti, izgubljenosti i pronalaska smisla, tame i svjetla, slabosti i uporišta. Dogodio im se susret, a oni ga nisu prepoznali.

Događa li se ovo i nama? Da kroz život idemo i slomljeni i vjeđa umornih i glave spuštene, da nas bitke izmore, a izvori presuše? Tada nam on na postaje našeg životnog križnog puta dolazi kao uporište, snaga i osvježenje, a mi? Prepoznajemo li ga?

Stari rekoše "Bojim se Gospodina koji prolazi, a ja ga ne susrećem!" I nama se bojati Gospodina koji nam svaki dan dolazi u susret i po mnogostrukim ponudama u našim župama, po mnogostrukim zajednicama, po molitvi, po propovijedi, po Božjoj Riječi, po bratu siromahu, po bližnjima s kojima svakodnevno dijelimo teret dana i žege, bojati nam ga se  ako i unatoč svim ponudama tražimo kruha povrh pogače.

 I napokon, pridruženi Isus na putu počinje dvojici učenika tumačiti Pisma. Polagano im bistri vidike vjere, oživljava nadu jer, eto, proroci su sve navijestili, sve se dogodilo, još samo…
Da, još samo treba uskrsnuti. To mi čekamo, a to se ne događa. Ili bolje, događa se izvan nas, ne u nama.

"Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima." Lk 24, 16
 Koja tragična rečenica. Da Gospodin s nama hoda putem ovog života, a mi za njim vapijemo, mi ga hoćemo, tražimo, i ne prepoznajemo.

Napokon, dođoše u Emaus. Isus prelomi kruh, baš kao one večeri Svetog četvrtka, baš kao na Veliki petak kad mu se tijelo prelomilo na križu. I prepoznaše ga. Po činu vrhunske ljubavi, po euharistiji.

"Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" Lk 24, 31-32

Neizvjesnost se pretvorila u sigurnost uskrsne radosti! Učitelj je živ, štoviše, uskrsnuo je! Potvrđen je u slavi! Pa kako nismo imali vjere, kako? Nismo li osjetili u dušama onaj slatki nemir ljubavi? Nismo li oćutjeli kako nam je melemom svoje Riječi vidao rane? Nismo li shvatili? Sve vrijeme je bio s nama, samo mi nismo bili s njime! Ako i mi imamo problema prepoznati ga na putu života, znamo gdje nam je ići: za stol gozbe. Ni dvojica ga braće nisu prepoznali na putu ali jesu za stolom.
U našim crkvama za stolom misne žrtve svaki dan možemo ga prepoznati u lomljenju kruha, u lomljenju i darivanju sebe za nas.

Dođimo, uzmimo i jedimo, jer jedino tako gorjet će srce u nama!

valerija buha

05.04.2008

Meditacija: Uskrs 08 -"A"

USKRS!

«Dovršeno je» - reče Isus na križu i ispusti dah. No, je li bilo sve svršeno? Da!
 Dovršio je žrtvu, dar života Ocu za ljude. Ispravio je Adamovu pogrešku. Po jednom Adamu dođe grijeh na svijet, a po drugom – Novom Adamu – Isusu, dođe blagoslov. S drva spoznanja dobra i zla dođe prekid odnosa stvorenja sa Stvoriteljem, s drveta križa spoji se nanovo Zemlja s nebom. Adam je Bogu rekao «Ne!», a Isus kaže «Budi volja tvoja»… Po drvu križa on ulazi u vlastitu smrt i donosi nam Život. «Svojim posluhom uništio je naš neposluh, svojom smrću donio nam novi život.»
Svršeno je? Ma ne, tek počinje! Počinje čovjekovom nevjericom i zbunjenošću. I pitanjima. Dvojica braće na putu u Emaus, oni kojima je on bio vjerojatno bliz,  izgubljeni i zbunjeni, razočarani, ne znaju što vjerovati, susreću ga ali ga ne prepoznaju, i oni njemu tumače razloge svoje razočaranosti… Ne podsjeća li te cijela ova drama Boga i čovjeka, ili bolje, Boga s nama ljudima, na današnje vrijeme!? Nije bilo završeno! Nije! Nakon Velikog petka još uvijek nedostajao je smisao. To je Očev konačni pravorijek nad ljudskim zlom i grijehom, pravorijek nad grješnikom i pravednikom. To je veliki Božji intervent u povijest koja u uskrsnuću Gospodinovu prima novi smisao i nije više povijest tragedije već povijest spasenja:
«Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: 'Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.» Pobijedio je smrt i grijeh. Darovao je život, a Otac mu za dar uzvratio uskrsnućem. Osvanulo je jutro pobjedne nedjelje. Smiraj, punina, predah u zadovoljstvu nakon dovršenog uspješno obavljenog «posla» - USKRS! Konačna Božja riječ svim ljudima svih vjekova.
Božji «Amen»,  Božja poruka i onima koji ga prihvaćaju i onima koji ga negiraju.

Isus je uskrsnuo! Tama je pobijeđena. Svjetlo je pobijedilo mrak! Donijelo nam novi život i novu nadu.
Kristovim učenicima nikako ne može biti bolje nego Učitelju!
Njega su progonili i nas će!
No, on je uskrsnuo i pobijedio! I mi ćemo! Već sad pobjeđujemo!

Podno  križa

Podno tvog
Križa
Uzdignute
Ruke moje
Vape za smislom.

Podno Tvoga
Križa
Moje srce
Poderano
Daruje Ti sebe.

Podno Tvoga
Križa
Ruke moje
U plavetnilo
Tvoje pobjede pretočene.

Moje srce
Darovano
Dar Tvoga
Prepodnog
Uskrsnuća prima.
valerija buha

21.03.2008

Meditacija: Cvjetnica 08 -"A"

CVJETNICA
Bože moj, Bože moj, ljubav tvoja divna...

Cvjetnica: nedjelja Muke Gospodinove! Ušao je u Jeruzalem jašući na beštiji sirotinje, na tovaru, dok tadašnji kraljevi imadoše deve… Ipak, narod je prepoznao Kralja svih kraljeva, onog koji je došao uprisutniti Božje Kraljevstvo, Božju vlast na zemlji. Klicali su mu radosno: „Hosana…Blagoslovljen…!“

Što se dogodilo s tim ljudima tek koji dan poslije? Zašto se nije čuo njihov glas? Jeli moguće da su tako brzo promijenili mišljenje? Teško mi je vjerovati da su bili tako licemjerni, dvolični i slabići, da su za koji dan osudili na propeće onoga kojega su slavili kao kralja. Ali, gdje su oni u trenutku Isusova procesa? Očekivati je da će posjetiti Pilata, da će zagovarati za Isusa, da će se pobuniti! Gdje su se izgubili, i zašto su šutjeli? Može li se ljubav šutjeti i prešutjeti, kad je njena narav da se priopći? Jeli ljubav više od slatkastog osjećaja, jeli ona poziv na djelovanje, na objavu, na spasenje? I konačno, jeli i danas tako? Isus iz Jeruzalema nikad više nije živ izišao. Događa li se da u sredinama gdje živimo, radimo možemo odgovorno reći da ima mnogo i mnogo dobra, divnih nastojanja, dobrih ljudi, poštenih osoba, ali jednostavno se ne vide i ne čuju, ne dolaze do izražaja? Zašto dozvolimo da se zlo nameće i viče i raspinje ljubav? Zašto se pred Pilatovim pretorijem čulo jasno i nedvosmisleno: "Raspni ga! Raspni ga"! Zar su bili mutavi i nijemi ovi što su pred koji dan vikali: "Hosana, blagoslovljen!"

Muka po Mateju koju sutra čitamo doziva nam u pamet sve buduće dane: i otajstvo dara sebe u Posljednjoj večeri i strašne časove žrtvene smrti. Kad se muka čita na Cvjetnicu imamo neobičan spoj ozračja slave i radosti, jer dolazi kralj naš jašući na magarcu, ali iz perspektive boli i patnje koja će uslijediti. Uočavamo kroz otajstva muke i smrti koliko je Isus bio za druge. "Biti za druge - temeljna je Isusova osobina po kojoj ga upoznajemo kao Boga ljubavi."Znamo li mi, poput Isusa ljubiti? Perući noge učenicima na posljednjoj večeri Isus je pokazao da ljubav preokreće svijet ustaljenih mišljenja i prava, izvrće ljestvicu vrednota. On kao Gospodin i Učitelj umjesto da naredi da mu apostoli služe i peru noge, on čini paradoks. Jer, ljubav je paradoksalna, neobjašnjiva i nelogična. I moćna - stvarateljska. Isus služi i jasno kaže: "Primjer sam vam dao da i vi činite kao ja: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge!"

Razumijemo li ti i ja, čitaoče, ovo? Što je ljubav za čovjeka 21. stoljeća?  Darivati se i žrtvovati bez rezerve i uvjeta, bez očekivanja uzvrata. Izložiti sebe mjesto drugoga. Što se to dogodilo s nama i kako su neki pa i mladi otupjeli za pravo razumijevanje ljubavi? Prije par dana započinjem sedmašima govoriti o otajstvu Velikog četvrtka i čitam ulomak iz katekizma za 8. razred: "Ljubav je poput rijeke. Izvire iz čovjeka i teče k drugome. Živi za drugoga. Zahtjevna je, traži žrtvu i odricanje te nailazi na zapreke. Ipak, jedino ljubav čini čovjeka sretnim i ispunjenim. Oplemenjuje život i čini ga vrijednim. Koliko me netko voli znat ćemo po tome što je spreman učiniti za nas." Dok sam čitala ovaj tekst, opazila sam da vjeroučenici pozorno slušaju, i gestama na licu, a i naglas komentiraju; manjina njih, čak i vrlo ironično, s podsmjehom i ruganjem. Ponovila sam 2-3 puta zadnju rečenicu: "Koliko nas netko voli znat ćemo po tome što je spreman učiniti za nas." Nadodah: "Isus je umro za nas, dao sebe za tebe, Tijelo i Krv i ništa nije ostavio za sebe. Ima li veće ljubavi, može li biti veće i snažnije: onaj tko te voli stavlja tebe ispred sebe, i ništa ne traži za sebe!?"
Pogledah jednog vidno izritiranog dječaka: "Aha, je, je, tako je, kako da nije" - prozbori mi plaho, nesigurno, i nesretno nadasve.

A mi smo pozvani ljubiti kristovskom ljubavlju. Davati sebe za druge i za one koji ne razumiju, koji misle da imamo tko zna koji skriveni interes. Pozvani smo lomiti sebe i na Kristov način dovršiti i preoblikovati ovaj svijet. Ne bismo smjeli jedan dan vikati "Hosana" a drugi "Raspni ga", ne bi smo smjeli šutjeti; ne, nikako šutjeti.

"Na njega pade kazna radi mira našega, njegove nas modrice iscijeliše!"

Valerija Buha
15.03.2008

Meditacija: 3. korizmena -"A"
Isus i Samarijanka Iv 4, 5-42

Učitelju, zar  ti od mene išteš piti?

Skrila sam se u prašinu,
skrovitija od najskrovitije sjene,
zavila u tišinu…
postadoh ono od čega bježah,
i omamljena ljepotom visoravni,
strmoglavih se u prašinu vlastita „ponosa“,
i ni kriknuti neću ako me zgaziš,
ako i nehotice na me staneš.
Skrila sam se podno tvog bunara,
dok suzama natapam pijesak
paučinom bola isprepleten;
molim te: razbij moj mrak,
utaži moju žeđ… daj mi vode kap.
Molim te: bol mi prelij u spasenja slap…

Skrila sam se podno bunara i čekam.
Srcem ćutim da dolaziš mi u susret,
napajaš vrleti nepristupačne,
uskrsavaš  me za božanski let.
Prilaziš; susretoše se dva pogleda.

Ali!
Ti od mene išteš piti!
Ti išteš da ja priđem bunaru
i zagrabim: da ustanem iz prašine,
da se operem, da na nov način oživim
pa i da tebe napojim…

O, s čim ću te ja napojiti?
I što ti mogu ponuditi, što dati?!
I grabim, ovom krhkom zemnom posudom, grabim.
Mučim se, propinjem, da tebe napojim,
da tvoju žeđ utažim.
Usput i ja pijem: i gorčinu i suze, i bijes i bol…
I spremna sam, i stavljam tebe ispred sebe…

Tada tek čuh: „tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
            ne, neće ožednjeti nikada:
            voda koju ću mu ja dati
            postat će u njemu izvorom vode
            koja struji u život vječni“.

Susrela se dva pogleda: moj i tvoj!
Izgubih sebe u tebi,
Dobih tebe u sebi!

Hvala ti što srce moje
Dar tvog preporodnog uskrsnuća prima!

Valerija B.

23.02.2008

Meditacija: 2. korizmena -"A"

Preobrazio se u slavi

„Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu."Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!"Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.“ Mt 17, 1-8

Prošle nedjelje promatrali smo Isusa u pustinji. Izložen zamamnim izazovima sotone, on bira svoga Oca i kad taj izbor podrazumijeva mnoge vremenite nevolje. Mnogo je prošlo od Isusovih kušnji do trenutka preobraženja, mogli bi smo reći, gotovo cijelo javno Isusovo djelovanje. Nakon što je kušan, okupio je oko sebe dvanestoricu, Govorom na gori obznanio svojima temeljne zakone koji vladaju u Kraljevstvu Božjem, naučavao novi nauk, pokazao svoju silu nad prirodom, ljudskim zdravljem i životom: stišavao oluju, izgonio zloduhe, ozdravljao… Osnovao je Crkvu, postavio joj temelj u Petru… Kako je odmicalo vrijeme, sve je više bio izložen napadima svojih suvremenika. „Savršeni“ farizeji prigovaraju mu jer u subotu čini djela ljubavi, druži se sa grješnicima… vjerojatno nisu očekivali toliku duhovnu širinu Učitelja, a ni toliku miroljubivost spram svima… Očekivali su da će pozvati na ustanak, na rušenje rimske okupacijske vlasti… a on ozdravi rimskog satnika… Imajući u vidu tragičan kraj proroka prije njega, Isus je mogao računati sa vlastitim nasilnim završetkom. Netom prije preobraženja prvi će put navijestiti svoju smrt. Tako bolno i tako jasno svoje učenike počeo je uvoditi u puninu onog što će biti: „Ići će u Jeruzalem, mnogo će trpjeti, biti će ubijen…“ (usp. Mt 16, 21). I oni koji su to čuli ne shvaćaju, ne razumiju. Petar, pun prevrtljive ljubavi, iskreno zabrinut za Učitelja jasno izriče koliko ne razumije, koliko razmišlja (još uvijek!) na naš svjetovni ljudski način po kojem bi onaj kojeg volimo morao uvijek biti uz nas, uvijek mu biti dobro i uvijek proslavljen…  Petar kaže „Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!“ (Mt 16, 22b) Isusa ne pokolebava  Petrovo nerazumijevanje. Računao je s tim.  Isus tumači dalje: svi njegovi sljedbenici, od onog vremena pa do vijeka moraju zadovoljiti jedan uvjet: uzeti svoj križ, odreći se…I još će dva puta Isus jasno upozoriti učenike na svoju smrt ali i na uskrsnuće. „Biti će predan u ruke ljudima… oni će ga ubiti, a on će uskrsnuti…biti će predan glavarima svećeničkim…i oni će ga na smrt osuditi…“(Usp. Mt 17, 22; 20, 18).
 
Između prvog i drugog navještaja smrti Isus čini nešto zadivljujuće. Uvijek me fascinirao taj ulomak evanđelja i uvijek ostavljao u tajni i neznanju o tom kako se i zašto to dogodilo. I onda, kad čovjeku nešto nije jasno, a drugome bi to morao jasno prenijeti, nastaje dodatna nevolja. Tražeći model kako mojim „rada željnim“ pubertetlijama govoriti o preobraženju, a da me pri tom razumiju, pokušala sam na sljedeći način, blijed i dalek, ali opet… Isusovo preobraženje i cilj tog postupka uspoređujem sa školskog godinom, mukom učenja i radostima dobre svjedodžbe. Sjetimo se početka svake školske godine. Mnogo je tu napetosti i nervoze, težine i straha: što će biti i kako, hoće li gradivo biti teško, hoću li imati volje učiti, hoću li uspjeti… Kad se tome još pridruži i lijenost i apatija i pubertetska dob, eto nam savršenog miljea za neuspjeh. I kad bi netko, u toj situaciji, u rujnu, pri prvom susretu sa novom školskog godinom, došao i pokazao nam svjedodžbu kraja te školske godine, i u njoj krajnji rezultat našeg truda i muke: sve dobre ocjene, sve petice i četvorke… bi smo li imali više elana učiti, više motiva truditi se kad bismo znali da će naš trud biti nagrađen i uroditi plodom??? Pitala sam to jutros moje osmaše i većina se njih složila da bi u tom slučaju mnogo radije učila (!?).

Da. Upravo to je Isus htio postići. Uočio je da su njegovi dragi učenici izgubili radost života, da su se rastužili nad navještajem skore smrti. Gotovo nitko od njih „nije čuo“ njegovu izjavu u cjelini. Rekao je i „uskrsnut ću treći dan“. (Usp. Mt 16, 21b) U takvoj situaciji Isus se s Petrom, Ivanom i Jakovom, trima budućim stupovima Crkve, uspinje na visoko. Onda se preobrazi. Postaje rajski, proslavljeni Isus, Krist – proslavljeni Mesija u slavi. Oduševljeni apostoli ne žele sići dolje, u Jeruzalem. Podsjećam, ista ta trojica pratit će Isusa i u Maslinskom vrtu.
Nismo li i mi takvi? Za dolazak do Tabora, do proslavljenosti i mira preobraženog novog života treba se uspinjati, treba uložiti i duhovnog i intelektualnog i emotivnog napora da bi smo došli „na visoku goru“. Katkad se dogodi da ovdje na Zemlji, sred „suzne doline“ doživimo predokus neba, doživimo posebne milosne trenutke uzdizanja duše i srca i uma Gospodinu. I uljuljamo se i zanesemo u toj ljepoti blizine Božje i očekujemo da biti vjernik znači samo doživljavati časove posebne, gotovo opipljive milosne Isusove prisutnosti… Željeli bi smo u takvom emotivnom zanosu ostati… A onda ateriramo, snažno i bolno, kao ptica kojoj tkogod u zraku odsiječe krila…
Isus je jasan. Nakon što su ga učenici vidjeli proslavljenog, nakon što je, baš kao na krštenju, Otac jasno rekao da je to njegov ljubljeni Sin, poželjeli su ostati zauvijek u tom stanju. Međutim, plan nije bio takav. Trebalo je sići s brda u Jeruzalem gdje će ga čekati prestrašna muka i smrt. Trebalo je s Tabora sići u Maslinski vrt,  a onda se popeti na Kalvariju. Trebalo je doći do novog Tabora nebeskog ali uspevši se preko drveta križa. Ljepotu i sjaj zamijenit će pljuske, izdaja i prezrenost… Sve se to mora dogoditi da Mesija doista bude proslavljen.

Preobrazio se da svojim učenicima, a naročito Petru koji ima zadatak u vjeri voditi i utvrđivati braću, ojača vjeru; da u časovima kad ga vide nagrđena i izbičevana, kad se naizgled od njega i Bog sakrio, vjeruju da sve to doista Mesija mora pretrpjeti da bi došao u slavu. U onu slavu koju su oni s njime vidjeli na brdu preobraženja.
Preobraženje koje je slika spasenja neodvojivo je od patnje križa. Ljubav Isusova kojom zahvaća u našu noć grijeha i tame, ljubav je koja će nas u slavu dovesti po patnji. Aktualni papa u svojoj knjizi „Isus iz Nazareta“ navodi kako su Petrova ispovijest i preobraženje dvije prekretnice u Isusovu životu.
A  mi? Dok nas Gospodin ne preobrazi u sebe, dok ne bude sve u svemu, molimo ga, da razumijemo da nema slave bez patnje, ni uskrsnog jutra bez Velikog petka!
Valerija Buha.

Meditacija: 1. korizmena -"A"

BIO JE KUŠAN…

„Milosti je čas, Isus zove nas!“, kaže jedna meni draga pjesma. Ovo je vrijeme milosti, ovo je neizreciva prigoda koju nam Gospodin dariva na našem ovozemnom putu. Prigoda da napravimo inventuru duha, da se zaustavimo, osamimo, da se susretnemo sa sobom samima i Gospodinom u nama. Toliko bezglavo jurimo, s jednog zadatka na drugi, s jedne bitke u drugu, iz jedne u drugu ispraznost… Moramo ispuniti normu, moramo izvršiti ovo i ono, rokovi pritišću, a snage, a volje niotkuda. I katkad sebe uhvatimo u besciljnoj kolotečini poput automata kako izvršavamo teške i manje teške zadaće, a da pravo i ne znamo zašto nešto radimo i k čemu stremimo i kuda idemo. Egzistencijalni vakuum jer nam nedostaje susret. I lice nam nedostaje. Da, lice Boga, lice bližnjega i konačno vlastito lice. Veliki M. Dizdar napisa „trebalo bi se konačno sastati s davno odbjeglim vlastitim srcem“.  Razmišljajući o nekim čudnim oblicima ponašanja i potrebama naših mladih ovih dana u jednoj brošuri pročitala sam kako je moderna psihologica za ovu generaciju mladih čak stvorila posve novi pojam: „Screenages“ – doba ekrana; gotovo da su ovisni o ekranu mobitela, računala, televizije. I ne razumiju da im ne nedostaje susret s tehnikom, ali tehnika ih nije očovječila. Ono što im nedostaje je susret s Licem; Boga, roditelja, prijatelja, simpatije…
A Isus? On se nije bojao ni najteže kušnje, ni nevolje kroz koju je morao proći da bi se u iskrenosti ogledao u licu svojega i našega Oca.
Isus je ušao u pustinju. I napokon shvatio potpuno tko je, kuda ide i što mu je zapravo dalje činiti. Uvjerena sam da je iz ovog iskustva pustinje doživio i iskustvo Božje blizine, ali vjerojatno i trenutke Božje ostavljenosti koju će potpuno oćutjeti na križu i sažeti u bolni krik: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Iz iskustva pustinje bilo mu je jasno da će vrativši se među ljude morati ući u puno goru i strašniju pustinju, u pustinju ljudskih srdaca, života, da bi ih nahranio Kruhom živim i napojio Vodom od koje nikad neće ožednjeti. Još kad bi mi shvatili da smo mi ti koji su gladni i žedni i trebamo i jesti i piti Božje ljubavi!
Uz iskustvo Isusove pustinje neminovno su vezane i napasti. Da vrag nikad ne spava pa ni onda kad se Sin Božji s Ocem susreće dokazuje nam i evanđelje ove nedjelje: Mt 4, 1-11.
I još nešto! Svaki me put nanovo začudi koliko daleko može ići vrag i koliko je sotona zapravo bezobrazan i drzak!

Prva napast -. Napast kruha

„Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." Mt 4, 1-4
Isus posti 40 dana. Liječnici kažu da su psihološki učinci pošćenja kod određenih ljudi vrlo zamjetljivi. Širi se svijest i čovjek dobiva puno dublji, širi i jasniji uvid u neke zakonitosti života, u neke životne vrijednosti i prioritete. Čovjek se duhovno oslobađa i uzlijeće. Ipak, neću naivno zaključiti kako bi postiti tako dugo moralo biti lako i bez posljedica. Sigurno je i Isus iskusio i svu stravu gladi. I onda dolazi sotona. Kako ćeš zavesti na smrt gladnoga čovjeka do li ako mu ponudiš jelo?! I upravo to i čini. Vrag igra lukavo. Poziva se na Isusovu svemogućnost i naizgled ga stjera u ćošak. Da, ti si Sin Božji, ako pak jesi, onda si svemoguć, onda ne trebaš trpjeti glad, onda možeš učiniti jestivi kruh od ovog surog kamenja. Isus zadaje sotoni prvi udarac. Poručuje nam da ne težimo za kruhom i ruhom po svaku cijenu, i po cijenu da nemoralno i nečasno dođemo do istoga. Bolje biti gladan, a pošten i čista obraza, bolje biti gladan nego zaraditi vražjom logikom. Jer, svakodnevni život pokazuje nam da postoje mnogi siti kruha i u obilju, a opet nesretni i bez smisla. Stvarno, ne živimo samo od kruha, ne moramo imati kruh i bogatstvo i po cijenu vlastita morala.

Druga napast- čežnja za spektaklima

„Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!"Mt 4, 5-7
Isus se sprema za svoje javno djelovanje i dok tako razmišlja o tome kako okupiti grupu prvih učenik, kako od njih učiniti svoje apostole, kako širiti Božje kraljevstvo u srcima ljudi, na zemlji… eto sotone s puno „boljim“ prijedlogom. Pa zašto bi se ti Isuse mučio? Tko će tebe jadnoga slušati? Ako budeš govoriti, propovijedati? Ljudi su odavna siti riječi i učitelja i propovjednika… Ljudi čeznu za nečim novim, za čudesima, za ekscentričnim oblicima ponašanja, za spektaklima pa i u vjeri… Najbolje je, Isuse, da se baciš s vrha Hrama. Kažu da je to nekih 46 metara. Usput je vrag Isusu samouvjereno citirao Bibliju da ga uvjeri kako je on pravovjeran i u pravu, jer tako piše u Bibliji. Baci se, Isuse, Božji anđeli će te uhvatiti i zaradit ćeš aplauz, za tobom će poći mnoštvo… imat ćeš uspjeh… Koliko li je ova napast danas prisutna? Pa i kod nas vjernika? Koliki i u vjeri i od službenika crkve traže čudo, spektakl, oduševljenje, koliki vjeru baziraju ne na razumskom opredjeljenju da žive svoje kršćanstvo u svakodnevici, u svom staležu pa i kad je teško, nego na emotivnom ushitu, uzletu doživljenog ekstatičkog čuda, znaka, često sumnjive vjerodostojnosti… Katkad nam vrhunska liturgija crkve – sveta misa bude zanemarena, a njoj pretpostavljene razne „Gospe“ i slične prikaze po staklima i cjepanicama drva“!!!
Isus je jasno odgovorio, on vjeruje svojem Ocu, i kad vjera nije spektakl. On ne iskušava svoga Oca. A mi, jesmo li njegov? Ako jesmo, poruka je jasna: biti kršćaninom ne znači živjeti vjeru od oaze do oaze već u pustinji svakodnevice, noseći svoj križ očiju i srca uzdignutog Isusovom križu…

Treća napast – nečasno stečeno materijalno bogatstvo

„Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.“ Mt 4, 8-11
U ovoj napasti đavao me  do kraja iznenađuje. On Bogu nudi ono što po svojoj naravi jest Božje. Ako je Gospodnja zemlja i sve na njoj, što tu ima raditi sotona? O da, ima. Ima nas učiniti pohlepnima, a odmah zatim i uvjeriti da je sve njegovo. I sotona Isusu nudi svijet, sva kraljevstva, sve zlato, svu zamamnost, a uvjet je samo jedan: pokloniti se sotoni. Ovo se događa i nama, svakome od nas… nudi nam se svjetska raskoš, bogatstvo, čast i vlast, ali na nečastan način… ako se poklonimo sotoni, ako izdamo Isusovu hijerarhiju vrijednosti, ako Isusov poredak u svojem životu zamijenimo sotonjim, da… tada ćemo imati sva bogatstva svijeta. Imati, naizgled samo, a izgubit ćemo ono najvažnije, vječno bogatstvo življenja u Božjoj blizini.
Isus je sotoni zadao trostruki smrtni udarac. Isus je pobijedio napasti jer je dozvolio da s njim u njegovoj pustinji bude prisutan Duh Božji. Ne zaboravimo, u Mt4,1 piše:“ Odvede Duh Isusa u pustinju!“. Mi smo na potezu, da hrabro kročimo pustinjom života i ne bojimo se neprijateljskih zasjeda. Ne, ne bojmo ih se, ako smo dozvolili Kristovu i Očevu Duhu da nas vode. Pobijedit ćemo, uskrsnut ćemo, jer, Duh koji je uskrisio Krista uskrisit će i nas.
valerija buha

09.02.2008

Meditacija: 4. nedjelja kroz godinu "A"

 

ISUSOVA BLAŽENSTVA

Kad se čovjek nalazi pred velikim životnim pitanjima trebao bi se povući u osamu i susresti sa samim sobom i svojim Bogom. Iz te i takve tišine i mira događa se životni susret sa sobom i Bogom, proizlazi bistrina pogleda u budućnost, jasnoća cilja, a onda i potrebna snaga da izvršimo što smo naumili.
U Matejevu evanđelju susrećemo Isusa koji baš tako postupa. Nakon krštenja na Jordanu po kojem svima očitova svoje božansko sinovstvo i namjeru da stane u red s grešnicima, osamio se i proboravio određeno vrijeme u pustinji. U tom iskustvu posvemašnjeg susreta sa sobom i s Ocem, stvorio je plan kako i kuda dalje, kako objaviti narodu lice Očevo, kako djelovati, što činiti i što govoriti a da svi njegovi susretnici  susretnu istinskog Njega koji jest - Boga s nama - Emanuela. Iz iskustva pustinje izlazi ojačanog duha, siguran, jasnih ciljeva i namjera. Narod ga odmah prepoznaje kao posebnoga. „Ugledavši mnoštvo…“ Počeo je upoznavati slušatelje s programom svojega djelovanja. U tom prvom nastupnom govoru Isus je sažeo bit svega svoga nauka i postupanja. Taj govor zovemo Govor na Gori ili Besjeda ili Osam blaženstava. Najbitnija tema Isusova djelovanja, razlog njegovog dolaska na ovaj svijet je donijeti vladavinu Boga na ovu zemlju.  Ta vladavina Boga naziva se Kraljevstvo nebesko i u Isusu se počela ostvarivati. U njemu vlada Bog. Svojim programatskim govorom Isus tumači kakav to vrijednosni sustav ima onaj kojem je Bog kralj, kako procjenjuje stvari i zbivanja čovjek Kraljevstvom Božjim zahvaćen. Kako to razmišlja nebeski čovjek rođen iz vode i Duha Svetoga.
Poučava! A ja se pitam jeli narod bio iznenađen onim što čuje? Nisu li i njihova tadašnja „blaženstva“ bila na liniji današnjih ovosvjetskih?! Nisu li i oni promišljali: blago bogatima, moćnima i silnima, blago onima kojima cilj ne bira sredstva, blago raskošnima, slavnima?!
Jedno ovdje ne smijemo zanemariti: Isus se  obratio SVOJIM UČENICIMA!
“ Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!"
"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" Mt 5, 1-12

Donio je novi pogled na svijet i čovjeka, novi pogled na ono što je u životu bitno, jer „bitno je očima nevidljivo, treba gledati srcem“! A Gospodinu je bitno ono što je zaista pravo: biti u duhu skroman i otvoren Bogu i čovjeku. Pri tom nije najvažnije koliko materijalnoga imamo, bitno je da se od istoga ne damo zarobiti, da mi imamo bogatstvo, a ne bogatstvo nas. Gospodinu je bitno da činimo dobro, da nam je savjest čista, namjera ispravna. Ako budemo i krivo shvaćeni, ako budemo radi svojeg opredjeljenja i pogrđeni i omalovaženi i progonjeni, nije važno, bitno je da zaista činimo dobro i da smo na strani Boga.
Ovu nevinost postupanja, čistoću očiju, misli i djela Isus je uočio kod djece. Dijete i njegovu čistoću zato stavlja uzorom svima nama „odraslima“. Od nas traži djetinje srce. Reći će jednom: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko…Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!“ Mt 18,3; 19,14

Ovih dana na satovima vjeronauka moji šestaši upoznali su se sa blaženstvima. Nakon što su Osam blaženstava naučili napamet, zamolila sam ih da kao kršćani, iz Kristova Duha, napišu neko svoje, novo blaženstvo.
Isus je tražio da budemo kao djeca.
Zato ja sad riječ dajem djeci. Pročitajmo što nam oni poručuju:

„Blaženi roditelji koji nisu nasilni nad djecom, ne omalovažavaju ih nego im pružaju ljubav i dobar odgoj.
Blaženi oni kojima novac i bogatstvo nije važno, jer će jednom nestati, a samo ljubav zauvijek ostaje. - Antonela Kokić

Blago onima koji su skrušeni i pobožni jer će uvijek biti za stolom Isusovim.
Blago onima koji imaju potporu ljudi koji ih vole jer će biti sigurni da nisu sami. -Anabela Barišić

Blaženi tolerantni, oni će poštivati drugačije od sebe. - Ante Juričev M.

Blago onima koji nisu zemaljski robovi, oni će živjeti u raju nebeskom. - Mate Jozić

Blago svakom čovjeku koji ima nekog tko ga voli, te osjeća ljubav i ne mari samo za sebe, tko zna da netko mari za njega jer nema bogatstva koje može kupiti ljubav. Takav je čovjek najsretniji čovjek na svijetu.“   -    Ivana Karan

01.02.2008

Meditacija - 2. nedjelja kroz godinu - A

Evo Jaganjca Božjega

1. čitanje: Iz 49, 3.5-6
Druga pjesma o Sluzi Jahvinu. Poznato nam je da prorok u pjesmama o Sluzi Jahvinu promatra Krista kao Mesiju patnika, kao žrtvu za grijehe. Ljudi će ga izvrgnuti ruglu, prebiti i slomiti, lišit će ga svakog ljudskog dostojanstva. On će stoički nositi sve te boli, zapuštenosti, ostavljenosti, i njegova će nas modrica, njegove rane će nas izliječiti. Sin Isus do smrti poslušan, u svojem Ocu vidi svoju snagu i, konačno, svoje uskrsnuće. Isusovo poslanje obuhvaća sve ljude, ne samo izabrani Božji narod Izrael. Poznato nam je koliko su Izraelci prilazili i odlazili od Boga. Koliko su se puta zaklinjali: „Sve što Jahve kaže, vršit ćemo!“, i koliko puta nađoše zlatnu ili kojekakvu telad. Povijest Izraela drama je vjernosti i otpada od Boga, ali i drama vjernosti Božje ljubavi, ljubavi koja ide do kraja, unatoč i usprkos tomu što je više puta bilo razloga da Bog od svog naroda digne ruke.

Ali, Isusova misija nije ograničena samo na duhovnu, moralnu i svekoliku rehabilitaciju posrnulih Izraelaca. On je toliko moćan i toliko jak u svojoj ljubavi koja će poprimiti žrtvene obrise križa, da prorok Izaija u Očeve usne stavlja ove riječi upućene Isusu: "Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov,  nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.“ Iz 49,6
U Isusu je ljubav Božja zamilovala cijeli svijet. On je Spasitelj sviju, svjetlost koje će rasvijetliti tmine svih srdaca bez obzira na narodnu, rasnu ili koju god pripadnost. Isusova je uloga univerzalno spasenjska: za sve ljude, svih vremena, staleža. Tako je onda i sa Crkvom: poruka evanđelja Isusa Krista po crkvi posredovana usmjerena je svim ljudima dobre volje, svima koji bi je htjeli iskreno čuti i živjeti.

Evanđelje
„Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!"  "Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu." I posvjedoči Ivan: "Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji."
Iv 1, 29-34

Ivan Krstitelj -  strog, zahtjevan, ali oduševljen Isusom. On je onaj koji je dobio časnu zadaću pripraviti put Gospodinu, koji je pozviao: „Pripravite put Gospodinu, poravnite staze… što je hrapavo neka se izravna…“ On nije prezao ni od strožijih metoda navještaja a, sve sa dobrom namjerom: da trgne ljude iz životne i religiozne uspavanosti, da im otvori oči za skori Kristov dolazak. Sjetimo se samo da Ivan dolazak Kristov navješćuje kao dolazak Mesije sa sjekirom u ruci s ciljem da sasiječe ona stabla koja ne donose dobroga roda…, on je onaj koji je svoje suvremenike „počastio izrazima“: „Leglo gujinje, zmijski porodi, rodite plodom obraćenja… obijeljeni grobovi…“ Ne znam kome bi bilo drago čuti ovakvo što. Da, svi mi volimo da nam sugovornici „miluju uši“ i govore ono što mi želimo čuti, i u nama podržavaju sliku o sebi koju posjedujemo, koja je često dobra, divna i krasna, ali… kriva. Ivan radi drugačije: on govori spasonosnu istinu koja je oštra i neugodna kao nož koji dijeli kosti od mesa, koja ima samo jedan cilj: obraćenje.  Isti taj Ivan duboko je skroman i ponizan i kaže za sebe da ni cipele nije dostojan odriješiti Gospodinu. U odlomku ove 2. nedjelje kroz godinu A,  Ivan Krstitelj oduševljen nazočnima predstavlja Krista; onoga Isusa s kojim se susreo još u majčinoj utrobi kad je BDM pohodila Elizabetu, s kojim se kao s rođakom vjerojatno družio.. i za kojega sad kaže da ga ne poznaje… Kako sad to!? Da, ne poznaje ga na način na koji ga je spoznao kad ga je krstio na rijeci Jordan. Sjetimo se događaja prošle nedjelje: Ivan krsti Isusa i Duh Sveti lebdi nad njim, a Otac ga pred svima identificira: „Ovo je Sin moj ljubljeni… u njemu mi sva milina!“ Tada je tek Ivan doista upoznao tko je Sin Marijin. Shvatio je Ivan da stoji pred Bogom živim, Bogom kojega je Izaija navijestio kao Slugu patnika, onoga koji će prinosom svojega žrtvenog života, donijet mir i opraštanje. Shvativši tko je Isus, Ivan ne može a da ne poviče: „Evo, Jaganjca Božjega… on odnosi grijehe svijeta, ja sam vidio, ja svjedočim, on je Božji Sin!“

Jaganjac – janje, starozavjetna žrtvena životinja, ono janje čijom su krvlju Izraelci pomazali vrata kuća i oslobodili se od smrti prigodom izlaska iz ropstva; janje koje su toliki poslije blagovali za Pashu i sjećali se sa zahvalnošću tog najvećeg događaja izlaska – najvećeg iskustva Boga osloboditelja u svojoj povijesti; janje – žrtvena životinja čiju su krv izlijevali na Kovčeg saveza, uvjereni da su postigli krvlju janjetovom i prinosom žrtve pomirenje s Bogom.

Isus je naše janje. Njegova krv nas oslobađa, njegovom krvlju mi smo pomireni s Ocem, njegovom žrtvom doživjeli smo novi izlazak iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje, na novu razinu odnosa s Ocem – kao sinovi i kćeri. Na gozbu kralja Jaganjca pozvani su „svi sveti“ , svi krštenici diljem svijeta.
 „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!“

Brate i sestro u Kristu, ti i ja imamo nevjerojatan privilegij: imamo pozivnicu za Gozbu Jaganjčevu – svetu misu!
Pozivnica je naše krštenje.
Što čekamo? Odazovimo se i krenimo! Valerija Buha.

19.01.2008

 

Božić 2007. - meditacija

Slavimo li Božić uistinu?
U ovo predbožićno vrijeme, suočeni smo nazočnošću „božićnih“ motiva na sve strane. Pa to je da čovjek bude «presretan»! Kako smo se svi odjednom obratili, svi počeli pjevati i svirati božićne pjesmice, kititi kuće i izloge… svi želimo proslaviti svoga Boga – Božića, na „najbolji“ mogući način. Grad već ukrašen, božićno drvce veselo se kočoperi, prkosi buri i hladnoći, na štandovima tolika raskoš ovih i onih kuglica, jaslica, Isusića i… koječega. Dok danas, kratkotrajno srećom, postadoh i sama dijelom onih koji hodočaste u jednu od modernih«katedrala» tijela, u obližnji trgovački centar, namjerno se zadržah dulje uz police s božićnim ukrasima. Tu je sve, od jaslica, do petardi i raznih pirotehničkih životno potrebnih «namirnica», od ukrasa za bor, do u prirodnoj ljudskoj  veličini, nezaobilaznog «božićnog» rekvizita - Djeda Mraza, koji me, valjda oduševljen što prođoh pored njega,  usrdno pozdravi: «Ho – ho – ho»! O da, vrlo znakovito, a ja mislila da će mi reći: «Hvaljen Isus i Marija!» Pa kako je on simbol Božića, kad ne zna kao vjernik ni pozdraviti?! Djed Mraz, naizgled slatki čovječuljak, psihološki osmišljen da dijete navodi na što veću potrošnju, trik industrije Coca – Cole, a mislim i onih, koji kad eto ne mogu dokinuti slavlje Božića, ipak sve čine da Boga otmu Božiću i da taj blagdan utjelovljenja Boga postane skup svega i svačega komercijalnog, materijalnog, oku zavodljivog, a za duhovni ishod pogibeljnog…
I dok sam tako napuštala to mjesto, na pamet mi dođe mnogo toga… Ovih dana primih jedno pismo, fra Ante Čove, upućeno i na našu Školu, a u vezi Božića… Dio njegovih riječi pročitala sam i prepričala učenicima svih godišta, pa nek' se malo misle, a i ja s njima. Kaže on otprilike ovako: zamislite da jedno jutro nestanu svi borovi, sve jelke svijeta, nema ni jedne figurice pastira, nema ni jaslica, nema nakita na kućama, ni svjećica, nema čak ni poklona, ni obilatog blagdanskog stola… ono što bi nam ostalo, bio bi pravi Božić…»  Što nam se ovo događa s Božićem? I znamo li mu pravu bit? Naizgled bi se reklo da smo kršćanska kultura, jer taj blagdan slavimo… Da, samo kako? Božić nam se pretvorio u bjesomučnu jurnjavu za kupovinom bezbroj bespotrebnih sitnica, radost Kristova učovječenja pratimo pucanjem petardi, božićnu bliskost djeci i članovima obitelji moramo pokazati kupujući što je moguće skuplji poklon, umotavši ga u što je moguće sjajniji celofan… I naravno, tu je nezaobilazni Djed Mraz! Nije li to malo čudno?  Da blagdan Novorođenog Djeteta – Boga, simbolizira debeli Starac? Da nam umjesto riječi utjehe i života vječnoga daje nespretno sročeni pozdrav koji ne znači ništa? Nije li čudno da nam Djed Mraz postaje «božićna relikvija» bez koje ne možemo i da svoje dijete ne usmjeravamo u zagrljaj Krista ozdravitelja koji «ima riječi života vječnoga» već na koljeno Djeda Mraza?! Da točno je, on je Mraz, mraz – zima,  ne daje ljubav, ne žrtvuje se, smrzava i otuđuje nas od pravog smisla Božića.
Sabiremo se u hladne zimske večeri, umjesto da gledamo jedno drugom u lice, gledamo u ekran televizije, umjesto da nam djeca prave jaslice i igraju se Isusom, Marijom i Josipom, oni se igraju Djedicom.
I zato imamo od radosti ispraznost, od blagdana praznik (čitaj prazan dan), od ljubavi sirovu strast, od mira tek zatišje pred buru. Zato imamo mladost na pragu života uništenu, bez cilja, bez nade, bez smisla… Zato ljubav ne znamo zapravo ni izreći ni pokazati, zamjenjujemo je darovima, jer lakše je nekoga darivati materijom nego sobom… Zato su nam u porastu sve moguće nedaće i ovisnosti i očajanja…Jer sve nam naše potrebe, ipak ne može zadovoljiti Djedica.
Iskreno, kao čovjek i vjeroučitelj, zabrinuta sam budućnošću mladosti koja u ime Krista slavi crvenog starca s bijelom bradom, koji ne nudi uskrsnuće već trulež!

Prije par godina u vjerskom dječjem časopisu MAK , pročitala sam tekst koji prilagođen donosim:

Isus ili Djed Mraz?!
Djed Mraz živi  na sjevernom polu.
Isus je svuda!

Djeda Mraz vozi sanjke.
Isus zapovijeda  vjetru i hoda po vodi – on ima moć!

Djed  Mraz dolazi jednom godišnje.
Obično dolazi da isprazni novčanike tvojih roditelja.
Isus je uvijek tu pored nas!

Djed Mraz ulazi  kroz dimnjak -nepozvan.
Isus stoji i kuca na vrata, i tek ako mu dozvoliš, ulazi u tvoje srce!

Djedu Mrazu možeš sjediti u krilu.
Isus te prima u svoje naručje!

Djed Mraz ne zna tvoje ime.
Isus zna tvoju prošlost, vidi sadašnjost i budućnost! I ne ostavlja te.

Djed Mraz te trenutno nasmijava.
Isus ti daje trajnu sreću!!

Djed Mraz ti stavlja darove pod drvo.
Isus je postao naš dar i umro na drvetu !

Valerija Buha 15.12.2007

Došašće 2007.

Živjeti poput svijeće!

Na stolu mi upaljena svijeća. Razbija mrak, grije… širi toplinu i svjetlost. I lagano nestaje, nema je. I što je iše nema, što više iščezava za sebe, to je više ima, to se više rađa za mene, za drugoga. Znamo li da netko/ Netko i za nas svijetli? Znamo li da nam je i lijepo i toplo i ugodno jer netko/Netko i za nas umire sebi i svojem životu, jer nestaje da bi mi postali i postajali? Znamo li reći odano HVALA?

Nedavno sam vidjela vrlo lijepu svijeću: obrađena, sa stilom, umjetnička: debeli vosak prošaran otmjenim zlatnim nitima, u sredini usađena stoji trodimenzionalna štalica i u njoj Sveta obitelj. Pomišljam: htjela bih imat tu svijeću, ali žao bi mi bilo trošiti je, ona je tek za ukras.

Svijeća koja se ne užiže i ne troši
Koja je bit svijeće? Kupit svijeću a onda je uredno odložiti u ladicu? Da, tako ću je za dugo, dugo vremena očuvati netaknutom. Bit će nedirnuta, blistava i lijepa. I nekorisna. Jer, svijeća nije namijenjena čuvanju u polici  kakve vitrine. Može ona i tako postojati, ali ne ispunja svrhu. Pored nje i njene mogućnosti, ostat  ćemo smrznuti i u mraku. Kad bi svijeća zadržala sebe za sebe, ona bi zapravo izgubila i izdala svoje poslanje. Kad bi svijeća sačuvala svoj vosak od topljenja, svoje trajanje od kraja, već ta odluka bila bi joj kraj: promašaj smisla, promašaj života.  Tako je nekako i sa čovjekom. Živjeti a ne rasvijetliti ničiji mrak, ne ogrijati nikoga ljubavlju i ne dozvoliti nikome da živi za tebe, živjeti za sebe, ne živjeti ni za koga čisti je promašaj. Premda, možda takvi izgledamo i dobro i odmorno, jer ne muči nas niti nas izjeda revnost ni za duše ni za tijela drugih, očuvani smo mnogih problema i boli, «očuvani» smo i od  vlastitog napretka i uskrsnuća. A Učitelj reče: «Tko život svoj hoće spasiti, izgubiti će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.»

Svijeća koja gori
Promatram je: plamen se uzdiže, sad više sad manje…vidim, iako lagano pada noć, čak se uz nju lagano mogu i ugrijati. Njezino se voštano tijelo smanjuje i deformira, opterećena je kapajućim voskom koji je «pokvario» izvorni sklad njezina oblika. Smanjuje se i doskora je više neće biti. Ali, ispunja smisao svoje stvorenosti. Svijeća jest zato da nas obasja, osvijetli, ugrije.
I čovjek je svijeća.
Stvoreni smo za to da u ovom mrakom prožetom svijetu, ne proklinjemo tamu već upalimo svjetlo. I u ovom došašću stavimo sebe na raspolaganju Bogu i čovjeku, ugradimo svoje darove u dobro Crkve i cjelokupnog čovječanstva, a «ne tražimo ništa za uzvrat, i izgubimo sve uz osmjeh». I u ovom došašću palimo mala svjetla, izgarajmo od želje da pomognemo, žrtvujemo se, činimo djela dobrote, milosrđa. Molimo više, djelujmo  snažnije, svijetlimo jače. Dozvolimo da osjećamo kako je to kad stavimo bližnjega ispred sebe, i njegove potrebe ispred svojih, kako je to kad iscrpljeni danom i na rubu snaga i očaja osjetimo što to znači: «Duh je voljan, a tijelo slabo», i što to znači kad više ni duh ni tijelo nisu voljni, ali ima nešto što te vodi dalje, kako je to kad osjetimo da nas je dan potrošio, da smo se predali do kraja, postali svijeća za drugoga, osvijetlili put, nježnošću i lijepom gestom ogrijali srce, raspršili sumnje i tuge… Koliko god nas to truda i muke stajalo, potrošili smo dan i vrijeme i energiju, ali smo dobili smisao.
Bit svijeće je da nestaje svjetleći. Bit čovjeka - kršćanina je da  Kristovom ljubavlju  preobražava svijet, da ljubi i bude ljubljen, da u vir Božje i svoje ljubavi i dobrote uvuče i drugoga i da otpočne divno o gibanje valova milosrđa, ljubavi, dobrih djela …
Nastojat nam je paliti svijeću svoga života na Kristovu svijetlu… svakodnevno i nenametljivo i polako, ali duboko ustrajno činiti mala dobra… i Božić će nam biti blagdan punine, «života u izobilju»…
Tad će nam Božić biti rođendan Boga u srcu, a ne tek svečani sjajni celofan ugodan za oko i čula u kojeg je umotano veliko i isprazno ništa!
Valerija Buha01.12.2007

Meditacija - 34. nedjelja kroz godinu - C<

KRIST KRALJ SVEGA SVEMIRA

«Ti si dakle Kralj?» - upita Pilat Isusa. A Isus će jasno: «Ti kažeš: ja sam kralj.»

Krist Kralj, vladar, alfa i omega svega stvorenja, proslavljeni, moćni svevladar. Utjelovio se da bi umrona križu. Otkupljenje svemira i čovjeka razlog je njegova utjelovljenja. Učovječio se da bi nas pobožanstvenio. Stoga, u svjetlu betlehemske štalice ja vidim sjenu kalvarijskog križa. U skrovitoj tihoj noći Badnjaka, ćutim noć Velikog petka. Na Gospinu licu smirenu i sretnu, kad je uzela svoje novorođeno čedo u naručje, ja vidim sjenku bola, onog bola što će joj bjesomučno razderati dušu kad mu primi sveto tijelo s križa. Jaslice su u sjeni križa, sjena božićnog drvca pretvara se u sjenu kalvarijsku, a pastiri što ti se dođoše kao kralju pokloniti u svijest mi prizivaju pobožnike što nijemi u boli ispratiše te na Kalvariju – stratište tvojega života i mojega grijeha.

Naizgled ti nisi kralj. Ali samo naizgled, rekoh, jer nemaš ti ništa što bi te učinilo ovozemaljskim kraljem. Imaš ono što te čini istinskim kraljem, kraljem srca, kraljem svemira i svekolikog čovječanstva.

Pa hajde da usporedimo, da suočimo ta dva tipa kraljeva i kraljevanja…

Kraljevi se rađaju okruženi svim mogućim pogodnostima, položeni su u bjelokosne i skupocjene kolijevke, prekriveni svilom i kadifom. Na svijet dolaze u luksuznim dvorovima, grijani kaminima i raznim čudima moderne tehnike… Imaju sluge koji izvršavaju naredbe na njegov mig. Prijevozna sredstva su im nekada bile deve i kočije, a danas najskuplji automobili ferrariji, privatni avioni i što sve ne… Glava im je okrunjena zlatnom krunom, u ruci žezlo, upravljačka palica optočena dijamantima, prstenje na ruci. Vladaju s trona i zapovijedaju a poslužnici slušaju, isturaju druge ispred sebe, često i za svoje sebične ciljeve. Žive u obilju, raskoši, posjedovanju…

A ti kažeš da si Kralj?! Zagledana stojim u tvoj križ dok u mislima prevrćem te tvoje riječi: « Ja jesam kralj…»

Rođen u bijedi betlemske špilje – štale, u kući za beštije, kolijevkom ti postade zdjela odakle jedu goveda – jasle, svilene pokrivače nadoknadila je slama, a luksuzne kamine za grijanje dobro zamijeni i dah vola i tovara. Pa ipak priznali su te Bogom i Kraljem predstavnici zemnih eminencija – tri mudraca, predstavnici skromnog puka – pastiri, nebeski svijet – anđeli, i zvijezde…, i životinjski i biljni svijet bijaše tu u službi tebi, predstavljen po slamici, po stadu, po volu i tovaru… Prošao si ovom zemljom čineći dobro… Dok kraljevi oko sebe skupljaju podložnike, ti si okupio dvanaest prijatelja (upitne vjernosti), umjesto da u Jeruzalem uđeš kao tadašnji kraljevi, na devi, ušao si na magarčiću – «vozilu» sirotinje, i napokon na glavu ti staviše krunu od trnja, u ruku štap od trstike… Dok kraljevi traže posluh i kažnjavaju prijestup, ti si oprao noge Petru i dao primjer služenja u ljubavi. Umjesto trona dostojna Kralja svemira i svega stvorenoga svoju vlast ostvario si s križa. To je tvoj tron, to je mjesto odakle si doista zakraljevao ljubavlju. Baš kako si rekao: «A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!»

Da, ti si kralj. Srećom po nas, jesi! Tvoje kraljevstvo konačno se ostvaruje u ljubavlju koja ide do kraja do posvemašnjeg predanja. Tvoje kraljevstvo i moć ostvaruje se u paradoksu: najveću moć Boga pokazao si kad si se radi nas onemoćao i kad si ušao u nemogućnost. Kad si u dragovoljnoj vlastitoj nemoći visio s križa rekoše ti:»Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!». Očekivali su tek mali zemaljski trijumf, silazak s križa. Ostao si u predanju, u ljubavi za svakog čovjeka nijemo visiti na tom križu, nekoć znaku srama, a od tada najveće ljubavi i spasa. Ostao si i na njemu prikovao i onemogućio sve naše grijehe, uništio sve naše poraze, osvijetlio sva ovozemna kraljevstva. Očekivali su da ćeš što reći s križa u svoju obranu, da ćeš što dokazati, da ćeš se pobuniti, da će napokon vidjeti kralja kakvog su oni htjeli: moćnog i snažnog Boga Pravde, munjevitog i pomalo vojnički nastrojenog Boga koji silom uspostavlja mir. Očekivali su, čeznuli su, tražili su, provocirali su: «ako stvarno jesi Krist, pa pokaži nam, spasi i sebe i nas». I jesi, spasio si! Ali ne na naš način nego na svoj način: «Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!»

Da, sad mislim da razumijem: tvoje kraljevstvo je vladavina mira, ljubavi i pravde. Došlo je na svijet tvojim dolaskom. Ostvarilo se kad si zakraljevao žrtvenom ljubavlju i predanjem s trona križa i ja ne mogu ništa nego u svojoj ljudskoj krhkosti s Crkvom širom svijeta i ovu nedjelju klicati: «… Krist Kralj vlada, Krist pobjeđuje, Krist Kralj vječno kraljuje!» Valerija B.

23.11.2007

Uz Svi svete i Dušni dan

S V E C I

Sveci  imaju puno srca.
Sveci su obazrivi.
Sveci su pažljivi slušatelji.
Sveci su zabavno društvo.
Sveci se ne boje pogledati kakvi su.
Sveci malo govore, a puno rade.
Sveci na drugom čovjeku traže i
Pronalaze samo najbolje.
Sveci uvijek misle pozitivno.
Sveci nikad ne stavljaju maske.
Sveci puštaju druge naprijed.
Sveci vide u svakome dobro.
Sveci ponekad i pogriješe.
Sveci nikad ne prestaju učiti.
Sveci znaju da trebaju oproštenje.
Sveci ne raznose glasine.
Sveci izgledaju kao brižne majke.
Sveci znaju da se osmjesi vraćaju.
Sveci uživaju u dobrome smijehu.
Sveci ne govore zlo.
Sveci ne govore previše.
Sveci žive u ljubavi.
Sveci znaju da su ljubljeni.
Sveci mogu primati udarce,
A ne zadavati ih drugima.
Sveci nakon pada ustaju.
Sveci su milosrdni.
/preuzeto iz "Bijahu postojani.", knjižica za sudionike SHKM , Varaždin 2008./

R e q u i e m
Mir neka je onima, koji su mnogo ljubili,
a nikada nisu bili ljubljeni.
Mir neka je onima,
koji su za sunčanim obalama čeznuli,
a nikada ih nisu
van sebe samih vidjeli.
Mir neka je onima,
koji su se željni sreće tražili,
a nika
ni zagrlili.
Mir neka je onima,
koji su trudom svojim druge hranili,
a sami često gladni su
među mnoštvom sitih patili.
Mir neka je onima,
koji su drugom vjerno pomagali,
a križ svoj uvijek sami su
bez prigovora nosili.
Mir neka je onima,
koji nikada nikog nisu ubili,
a sami su u danu tame raspeti.
Mir neka je svima njima, Gospodine,
jer oni su te odano
na križnom putu slijedili.
Ante Jakšić
27.10.2007

Meditacija - 33. nedjelja kroz godinu - C:
Mal 3, 19-20a; 2 Sol 3, 7-12; Lk 21, 5-19

SMAK SVIJETA

Toliki kroz povijest postavljali su ovo pitanje: hoće li i kad će sud svijeta? Kad će kraj? I ima li svijet kraja? Ta tema bila je omiljena i raznim sektašima i  zgodna za razne manipulacije, za javljanje raznih «učitelja» koji «znaju» skriveno, kojima je poznat datum kraja svijeta. I nazivaju ga ljudi svakako: kraj povijesti, posljednji sud, a vrlo čestočujem i riječ smak svijeta. Smak svijeta?! U sebi ta riječ priziva nekakvo zlo,  kraj kao kaznu, kraj kao nasilni završetak - smaknuće.
A Isus je obećao da će doći. Više puta je prije svoje smrti to dao jasno znati. Prva Crkva, apostoli i drugi kršćani ozbiljno su mislili da će taj njegov dolazak u slavi biti za njihova života, tj. da se neće završiti njihov naraštaj dok se to ne zbude. No, preračunali su se. Sad nam je jasnije da je ova Isusova «odgoda» dolaska zapravo pedagoška mjera. Bog je u Isusu iz Nazareta progovorio čovjeku, Bog se učovječio da bi tebe i mene, brate, pobožanstvenio. I govorio je na naš način, čovjeku blizak, razumljiv. Taj Isus zadnja je i vrhunska Božja riječ ljudima, zadnji Božji «Amen». U njemu nam je Otac sve dao, u njemu smo vidjeli lice Boga Oca, lice ljubavi koja umire na križu, žrtvene ljubavi što pridiže, liječi, spašava. Sve je u Isusovu životu bilo za nas i poradi nas, svaka riječ, svaki čin - gesta, bili su usmjereni pridizanju čovjeka, bili su približavanje božanske sfere ljudskoj. Onda je i obećanje drugog slavnog dolaska  i konačno uskrsnuće tijela i duše dio tog otkupljenja čovjeka. To je Božji program. To je program ljubavi!
Utjelovio se za nas! Živio je za nas! Liječi nas, prašta nam, daje nam život! Umro za nas!
Otkupio nas, svojom smrću na križu, uništio našu smrt! Uskrsnuo! Uskrsnuo, ne za sebe već za nas, da nam pokaže zašto je došao. Naš Isus iz Nazareta došao je otkupiti cjelovitog čovjeka i dušu i tijelo. Došao je konačno, dovršiti i povijest.
Da! Bit će Dan Gospodnji! Doći će!
Prvi Kristov dolazak bio je - to je povijesni dolazak, kada se utjelovio i po Djevici Mariji počeo svoj zemaljski hod.
Drugi Kristov dolazak biti će, na kraju vremena. Između ta dva dolaska, onog koji je bio i onog koji će biti, postoji Crkva - zajednica vjernika koja ga čeka. Prva Crkva svaku je molitvu  završavala žarkim zazivom «Maranatha» - Dođi, Gospodine Isuse!
Mi danas na svakoj svetoj misi molimo: «Tvoj slavni dolazak iščekujemo» i «odonud će doći u slavi suditi žive i mrtve».
Pjevamo: «Dođi, dođi nam Gospode» ili «Dođi Gospode, Maranatha».
I po toj njegovoj zajednici - Crkvi - ostvaruje se svakodnevno još jedan dolazak - milosni dolazak, po sakramentima, po molitvi «po Kristu i s Kristom i u Kristu».

Ova, predzadnja, 33. nedjelja crkvene godine usmjerava nam pogled u budućnost, nepoznatu, ali sigurnu. Sigurnu, ne jer to naš mentalni sklop može percipirati već sigurnu jer je to On rekao, a njegova je riječ istina. Gospodin će sigurno doći, doći će u slavi. U svaki kutak ove zemlje, u svaki mračni kantun moga srca i osvijetlit će ga. Ispunit će ga svojom uskrsnom ljubavi. I moje srce pri susretu s njim zadrhtat će i dobiti dimenziju uskrsnuća koja je već u klici po krštenju u njega usađena. I moje srce uzradovat će se kap što se žedna pustinja raduje kiši. Bit ću preobražena. Ono što se po krštenju počelo zbivati u meni, onaj uskrsni život koji mi je moj Bog dao, sad će on razviti u meni do punine. I tek tada ću moći kliktati ono što sam uvijek željela moći, a tako sam svjesna da ne smijem ni šaptati: «Živim, ali ne više ja, to Krist živi u meni».
Njegov dolazak iščekujem kao susret duše s ljubljenim, kao zagrljaj djeteta i majke,  dviju
osoba koje ljubav sjedinjuje a tako se dugo nisu vidjele. Njegov dolazak iščekujem kao dolazak Spasa, kao konačni pravorijek ljubavi, kao pravdu za sve, konačnu nagradu za sve naše »suzne doline», utjehu za sve bičeve i udarce primane, melem na sve rane grijehom
uzrokovane. Dolazak ljubavi, dolazak Ljubljenoga Kralja moga srca, ispunjenje ljubavi, dolazak neba na zemlju…Tko se to još boji zagrljaja? Tko to bježi pred raširenim rukama bića kojega voli? Zar će mi dolazak Isusov biti dolazak mraka a ne svijetla? Tko to  govori o smaku svijeta, o stravi i užasu? Kako dolazak Boga može biti strava? Zasigurno, možda će nekome i biti, ali nije dolazak Boga strava, već konačna naplata za sva slobodno izabrana djela, za sve što smo sebi, bližnjemu i svijetu prouzrokovali.
Kršćanin bi  i sada trebao živjeti pod vidom vječnosti,  i sada usmjeravati svoje korake konačnom cilju, susretu s Gospodinom. I onda otprilike «znam» tko se to boji; možda oni koji smišljaju datume dolaska i zastrašuju svijet. Jer, kad su Isusa samoga pitali učenici: «Kad ćeš doći?», odgovorio je "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac." Mk 13, 32
Jeli se to Isus «prevario», jer eto, ipak «znaju» dan i čas!?
A dok  on ne dođe u slavi, konačno i zauvijek, pozvani smo biti postojani, ne gubiti nadu, aktivno čekati preobražavajući sebe i svijet.
"Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti." Lk 21, 17-19
Nije ovo vrijeme gore od drugih, sva su vremena jednako zgodna ili nezgodna, otvoreno ili skrovito i perfidno protiv Krista ili za Krista - svaki dio povijesti ima svoje arene, Dioklecijane, mučilišta i stratišta - katkad vrlo očite, katkad tako kamuflirane da bi smo se pred njima kao pred oltarima počeli moliti.
Zato nam je biti  «lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi» i POSTOJANI U IMENU GOSPODINA!
Valerija B.

17.11.2007

32. nedjelja kroz godinu C - meditacija 2 Mak 7, 1-2.9-14

Uskrsnut ćemo

Majka sedmorice sinova pred okrutnim kraljem. Osudio ih je na smrt jer daju Jahvi slavu, a njegovim bogovima ne… Prisiljavao ih je svim mogućim metodama da pogaze svetost svoga Boga, svoje vjere i predaje svojih otaca.

«Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca», odgovoriše.

Kako su to mogli tako «olako» izustiti i podnijeti sve što takva izjava poslije uzrokuje?

Imali su živu vjeru i nadu u nešto posve drugo, ovom kralju nespoznatljivo. Sinovi majke Makabejke vjeruju u uskrsnuće, znaju da im je izvor i uvir života u Bogu, da su od njega izišli, i da će konačno njemu i doći.

Ljubav za Boga vodi ih do svjedočenja mučeništvom. Lako je teoretizirati o ljubavi i pjesme joj pisati. Treba ljubiti. Moliti nam je da nam Gospodin daruje snagu za ljubav i kada ljubiti podrazumijeva trpljenje sve do gubljenja života. «Istina za koju živim toliko je vrijedna da sam za nju spreman svaki čas i umrijeti», reče netko.

I ova braća spremno odoše u smrt, sedmorica njih. Pretrpješe časovite strašne muke životno ukorijenjeni u Gospodina «kojemu sve živi». Umriješe i pri tom sačuvaše život - ispovjediše vjeru u uskrsnuće i život vječni.

Lk 20, 27 – 38

Isusu priđoše saduceji. Vjerska sljedba koja naglašava vrijednost židovske Tore i ne priznaju, tada još, usmene predaje o uskrsnuću mrtvih, besmrtnosti čovjeka, nagradu nakon smrti. Dođoše Učitelju s nemogućim pitanjem u krajnje čudnoj situaciji. Žele ga kompromitirati, žele ga izazvati da zaniječe Mojsijev zakon da bi ga mogli lakše optužiti. Iznose mu priču o ženi kojoj je umro muž. Podsjećaju ga da je Mojsije uredio zakon levirata tj. obavezu da o udovici skrbi muževljev brat. Razvijaju pri tom svoju priču o ženi dovodeći je do apsurdne situacije. Njoj, jedan za drugim umiru muževi, njih čak sedam. I sad slijedi kulminacija provokacije. Oni ne prihvaćaju činjenicu uskrsnuća od mrtvih niti vjeruju u zagrobni život. Ipak pitaju i žele tim svojim pitanjem izrugati Isusov nauk o životu poslije smrti: «Čija će ona biti žena o uskrsnuću mrtvih?»

Isus daje jasan nauk. Bog je Bog živih. U njemu svi žive. Onaj koji vjeruje u njega, ako je i umro živ je, živ u Gospodinu. Živjet će i ta žena u Gospodinu… a duše su poput anđela, u nebu se ne ženi i ne udaje, i ne stoji zato pitanje čija će ona biti žena.

Čitanja ove nedjelje, pri kraju liturgijske godine, vjernički pogled usmjeravaju činjenici našega uskrsnuća.
Da, mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo!

Ali, vjerujemo li mi stvarno da ćemo i mi uskrsnuti?

Našim krštenjem ukopani smo u smrt Gospodnju, s njime ćemo uskrsnuti na novi život. Krštenjem smo zapravo na sebe prihvatili Kristovu sudbinu, križ i smrt, ali i proslavu i uskrsnuće. Po Kristovoj žrtvi nama je osiguran život u Bogu. Kristovo je uskrsnuće garant i našeg uskrsnuća.

Newtonov poučak

Jednom su zapitali velikog Newtona: 'Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta uskrsnu i opet se sjedine s dušom?!' Nasmiješi se znanstvenik i pomiješa prah zemlje sa željeznom prašinom. Zapita: 'Tko može iz ove prašine skupiti ovo željezo?' Svi zašutješe, a on uze magnet i približi ga prosutoj smjesi. Čestice se uskomešaše, željezna prašina uhvati se za magnet. Zemaljski prah uskoro nije imao ni mrvice željeza u sebi. Newton će: 'Onaj koji je ovoliku silu dao magnetu – običnom mrtvom kamenu, zar on ne može dati takvu moć i našim dušama, i kada dođe čas obući ih u proslavljena i neraspadljiva tijela?!'

Crkva svake nedjelje u Nicejsko –carigradskom vjerovanju ispovijeda:
„Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“. Stvarno? Da! To je naše konačno određenje otkako smo uronjeni u Krista.

Dok prolazimo ovim životom, na putu prema onom u punini, valja tražiti Boga i ruke pružati za njim, kako bi on nama u onaj dan raširio ruke i priveo nas u zagrljaj svoga i našega vječnoga Uskrsa!

V.B.

Tebe tražim

Tebe tražim, tebe ištem

ruke pružam za tobom,

kroz tjeskobe i nevolje

tebe tražim, Bože moj!

Cvijet mi kaže da si nježan,

lahor jutrom širi glas,

zvijezde kažu da si moćan

i da misliš na sve nas.

Tebe zovem, posvud tražim

put što vodi do tebe,

u sumnjama u noćima

tebe tražim Bože moj.

Kad te nađem, ti me griješ

snagom vječne ljubavi,

tebe hvalim, tebi pjevam,

cijelim bićem Bože moj.

10.11.2007

30. nedjelja kroz godinu c -meditacija

Bože, milostiv budi meni grešniku!

Farizej i carinik! Oba svjesni da im je Bog potreban, oba grešni, doduše, svaki na svoj, drugačiji način, "uziđoše u hram" . Ali, samo carinik ode kući opravdan.

Zašto? Što je presudilo?

Farizej - naizgled "ozbiljan vjernik", redovit u molitvi i bogoslužju, vjerojatno vrlo cijenjen. U svojem životu do u sitnicu izvršava Božji zakon: posti, daje i prilog za hramske potrebe, moli, žrtvuje, pjeva, slavi, hvali, trudi se u svemu.

I što je tu loše?! Pa zar tako ne bi trebao činiti svaki istinski vjernik?!

On svakodnevno vrši Zakon i želi da i Bog to zna. Ipak, Bog bi morao znati s kojom ljudskom veličinom ima posla i koliki pravednik pred njim stoji. Bog bi mu se morao, po mogućnosti, i pokloniti. O da, to bi bilo sasvim u redu, to bi mu odgovaralo. To bi bila potvrda njegove vrijednosti. Jer ipak, on nije "kao drugi ljudi". I još nešto, važno, Bog nikome ne bi smio oprostiti, nikome dati priliku, jer samo je jedan on - pravednik, jedini i neponovljivi, bez mane, bez greškice, bez sitnice propuštenog zakona. I da dodam, bez ljubavi! On poštuje Zakon ali tek formalno, izvanjski.

O da, moguće je, da iz straha od pakla, od kazne, iz interesa, iz navike i, tko zna čega, vršimo sve zapovijedi. Ali da ih vršimo bez ljubavi - bez tog temeljnog stave prema Bogu i čovjeku.

Takvima Isus poručuje: "Jest, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a vaša je nutrina puna otimačine i zloće. Jao vama, farizeji, koji dajete desetinu od metvice, rute i svakog povrća, a zanemarujete pravednost i ljubav prema Bogu.!" /Lk 11, 39.42/

Carinik - stoji s druge strane ovog izvješća. Svjestan sebe, svoje bijede, krhkosti, slabosti i ograničenosti. Carinik prezren od mnogih, svjestan je zapravo kako u njegovim djelima ima i razloga za to. Pred očima mu mračna treperi sva njegova prošlost, sva njegova lutanja, skretanja i zastranjenja, svi tereti grijeha, krađa i malverzacija. Čovjek svjestan da mu više no ikada, više no ikome treba Bog jer "ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!" /Mt 9,12/. I ne usudi se ući u hram, stoji dolje na dnu i ne usudi se ni glave podignuti. Razumije gdje je problem: udara se u prsa, upire u svoje srce. Doziva u pamet da je korijen svakog grijeha manjak ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Udara se u prsa kao mi kršćani u općoj ispovijedi: "moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh" i kao da želimo reći: "Moj manjak ljubavi, moj manjak ljubavi, moj preveliki manjak ljubavi", za tebe brate, za Tebe Bože.

Vapije carinik i prosi "Milostiv budi meni grešniku!"/Lk 18,13/. I ode kući kao novi čovjek. Ode kući opravdan.

Na početku postavih pitanje "Što je presudilo?" Čini mi se stav. Davno grčki mudraci rekoše: "Čovječe spoznaj samoga sebe!" Farizej je upao u opasnost u koju može upasti svaki od nas vjernika. Zato je Isus i usavršio Zakon dvjema zapovijedima ljubavi i njihovim inačicama kroz sva evanđelja: "Ljubi Gospodina Boga svim srcem, dušom.Ljubi bližnjega kao sebe samoga.. Po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge." /Usp. Mt 22,37.39; Iv 13,35/

Carinik je shvatio tko je. Razumio je da je potreban Božjeg milosnog pogleda, Božje ljubavi i vjerovao je da Božja ljubav od njega može sazdati novog čovjeka. Dozvolio je Bogu da ga voli, dozvolio je da bude ljubljen. Dopustio da bude izložen Božjem milosnom pogledu bez zida vlastitog ega, dopustio je da ga Bog spasi od njega samoga.

I dogodilo se! Neka se dogodi i nama!

"Kušajte i vidite kako je dobar je Gospodin! Blago čovjeku koji se njemu utječe!"
Ps 34,9

27.10.2007

31. nedjelja vkg C - meditacija

Zakej carinik

"I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku se grešniku svratio!" A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko." Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!" Lk 19, 1-10

Toliko puta do sada pročitala sam ovu Isusovu prispodobu i svaki put osjetila u njoj novu poruku, za sebe i svoj duhovni rast.

Isus ciljano ide u Jerihon, baš Zakeju. Stalo mu je do toga čovjeka, vidi u njemu snažnu mogućnost, vidi koliko se on zdušno i radikalno prihvati svega i koliko ide do kraja. Isus želi svojom ljubavlju doći do kraja, jer, "ljubav ide do kraja". Kakav je bio dotadašnji status Zakeja? Bio je bogati nadcarinik. Zašto su ga ljudi prezirali i od njega bježali? Sigurno ne iz zavisti položajem koji je imao. U to vrijeme je Palestina bila Rimska pokrajina, rimski konzuli njome su upravljali. Porez je išao direktno rimskome caru. Oni koji su bili zaposleni kao carinici, bili su dvostruko omraženi i izloženi poruzi ljudi: jer su ubirali porez od, uglavnom, domaćeg pučanstva i davali ga rimskome caru, dakle, okupatorskoj sili; jer su uzimali i više nego je trebalo - krali, i stavljali sebi u džep i od toga bogato živjeli. Zakej je poznat kao nadcarinik, dakle toliko je "profesionalno" i predano obavljao posao ubiranja poreza i davanja okupatoru, da su ga ovi počastili titulom nadcarinika, napredovao je u struci, ali očito i u grijehu. Zbog te svoje "profesionalnosti" u onom što nije dobro, ljudi ga izbjegavaju.

Tko zna koliko dugo tom čovjeku nitko nije poželio dobro jutro i laku noć, tko zna koliko dugo nije stao s nekim i razmijenio koju riječ, tko zna koliko dugo je bio u potpunoj izolaciji, koliko je živio u carstvu sjena?! Kao bršljan oko stabla, na njega se parazitski namotao njegov grijeh i udaljio ga od svih. Bio je potpuno sam. Izložen i životnoj opasnosti da ga narod pogrdi, da ga fizički likvidira, jer on je lopov koji surađuje s neprijateljem.

No, grijeh nije zauzeo čitavo Zakejevo srce, tama nije ovladala potpunošću njegova bića, mrak nije do kraja svladao svijetlo. Negdje tamo, onkraj razuma, u dubini srca, postojala je jedna sitna izba, jedna mala "sobica" duše, predio koji Zakej nije potpuno predao zlu, predio u kojem je on u tišini svoga bića, u skrovitosti ostvarivao susret sa, još uvijek, svojim Bogom. Unatoč krivom smjeru, on je osjećao Boga onim velikim i divnim "Ti", on mu je znao reći: "Tebi pripadam".

"Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa."
Lk 19, 3

Imao je spasonosnu želju, želju da vidi Isusa. Nije mogao, ne samo jer je fizički bio nizak, već jer mu je duh bio zakržljao, zapleo se u mrežu grijeha i nije mogao duhovno se razvijati. Duhom je bio niska stasa.

"Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći." Lk 19, 4

Bez obzira koliko je pao, koliko se udaljio od Boga, zadnjom mrvicom dobra koju je imao u sebi, davno zaboravljenim i "odbjeglim vlastitim srcem" želio je napredovati, približiti se svome Bogu. Otrgnuo se od ustajale baruštine uobičajenog grješnog života i izabrao čistu vodu tekućicu, bistrinu i jasnoću pogleda Božjega. Očito je koliko ga je želio, on je "potrčao naprijed", dakle, uznapredovao, i postao veći, narastao. Luka ev. će nam reći "popeo se na smokvu" i iz te perspektive bolje vidio i mnoštvo ljudi i Isusa samoga. U ogledalu Isusova bića, sigurno je dobro vidio i tko je on sam i koliko je potreban životnog sjedinjenja s Isusom.

"Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući." Lk 19, 5

Kad je Isus uočio njegov trud, odlučio mu je pozvati se na gozbu u Zakejevu kuću. Zamislimo, koliko oduševljenja i čuđenja i straha kod Zakeja toga momenta!?

Kako je on mogao tada razmišljati: " O Gospode, pa zar je istina? Stvarno, veliki će Učitelj doći k meni? Meni će doći? Pa zna li on tko sam ja i kakav me glas prati i što ljudi o meni pričaju? Zna li on, da je to uglavnom i istina? Lopov sam i, i.., i..., što sve još drugo nisam? Tako sam nisko pao, tako nisko... ne znam kako mi se to moglo dogoditi... Na čemu sam opće izgradio svoje imanje, na čemu i na komu sam gradio svoj život? Na čijim novcima, na suzama i plaču sirotih i udovica, na zadnjoj drahmi sirotinje, na njihovoj, a ne na mojoj drahmi...? O Bože, pa koliko dugo me nitko nije pogledao u oči i nasmiješio se, koliko dugo nitko sa mnom na ulici nije ljubaznu riječ progovorio, koliko dugo me nitko nije volio, nitko mi nije ni dopustio da ga volim, a sad... Sad moj Isus želi doći pod moj krov, u moju kuću, u kuću grijeha?! Sad moj Isus želi sjesti sa mnom za moj stol? Pa što da radim? Da uzmem te Isusove riječi za ozbiljno, da se pripremim, da pospremim sve, da ga dočekam najbolje što mogu? U mojoj kući Gospodin!!!"

I dogodila se gozba! Zakej je sigurno uredio kuću i spremio jelo. Ali i obratno.

Isus je sjeo za Zakejev stol, u njegovoj kući. Isus je uredio tu kuću - njegovu dušu. Isus je njemu priredio gozbu. Gozba sa Isusom uvijek je gozba obraćenja, uvijek je gozba novoga života - Gozba Ljubavi.

Na toj gozbi Isusa i Zakeja u grješnikovoj duši dogodio se spasonosni obrat. "A Zakej usta i reče Gospodinu: "Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko." Lk 19,8

Sad je Zakej ustao iz blata vlastitih grijeha, iz mračne strane sebe i dopustio je Gospodinu da bude Gospodin. Vrlo brzo očita su bila konkretna djela obraćenja, djela ljubavi. Dijeli imanje, vraća nepravedno stečeno...

Došlo je spasenje kući njegove duše, došlo je spasenje njegovoj osobi.

Ne želim se ni osvrtati na onu reakciju mnoštva. Nevrijedna je spomena, ali ipak znakovita: "A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: "Čovjeku se grešniku svratio!" Lk 19,7 To su oni farizeji koji su sigurni u svoju savršenost iz evanđelja prošle nedjelje. Ne bi oni rado da se Isus druži sa grješnima i da ima dade novu šansu... Oni mrmljaju... A Isus ide dalje, i čini sve novo, daje novi život, obnavlja, iz tame porađa svijetlo, iz slabosti jakost, iz dobre nakane, dobro djelo...

Koliko god bili mali i niski u duhu, za Boga smo vrijedni imamo li onu izvornu želju napredovati, rasti, izići iz svojih grijeha. Koliko god nas ljudi, možda i s pravom prezirali, Isus je, ako mi želimo, spreman doći u naša srca, na gozbu u našu kuću.

Svake nedjelje Majka Crkva slavi GOZBU JAGANJČEVU - SVETU MISU, svake nedjelje Isus poziva "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu." Ta misa u kojoj nas Isus hrani najizvrsnijom hranom - svojim tijelom i krvlju - gozba je našega spasenja...

Kad misa završi i vratimo se svojim poslovima, kućama, obiteljima, muževima i ženama, trebalo bi tu misu živjeti u životu.

Stari obred mise završavao je tako da svećenik umjesto "Idite u miru!" kaže "Ite, misa est!" tj, "IDITE MISA JE!"

Da, kad iziđemo iz crkve u kojoj se dogodila Gozba ljubavi i spasenja, susret sa Isusom, gozba u kojoj smo se nahranili Božjom Riječju: preko misnih čitanja i propovijedi; Božjim Tijelom: preko pričesti, vrijeme je da tu misu i njene plodove ŽIVIMO I PRENOSIMO SLAVLJE U SVOJ ŽIVOT. Misa oltara sad postaje misa života.
V.B.

ZA TEBE ...

Kud god pogledam,

svuda tama je

pa i tvoje svjetlo Bože,

k'o da gasi se.

Nigdje zrake sunca

da me ogrije,

hladno je, Gospode!

Al' ako zaboli,

nije gotovo,

ja se dignem, idem ponovo.

Ako zaplačem, nisam se predala

Ljubav može ići do kraja.

Za tebe ću ja živjeti,

sve će drugo i onako brzo proći

nestati,

poklonit ću ti Gospode,

sve ono što je mojoj duši,

mome srcu najljepše.

Jer tebi pripada, Gospode, slava najveća.

Ja ti vjerujem,

srcem malenim

pa i onda kada Bože,

ništa ne vidim,

znam da tvoja Ljubav

sa mnom ostaje,

ti si tu, Gospode!

Meditacija: 29. nedjelja kroz liturgijsku godinu C

M O L I T V A

Nakon što nam je Majka  Crkva pretprošle nedjelje poručila da nam je nužno potrebna vjera, a prošle  prispodobom o deset gubavaca, da nam treba i zahvaljivati, danas očima vjere jasno promatramo potrebu molitve.

Knjiga Izlaska 17, 8-13

U knjizi i Izlaska očito je da Izraelski narod dobiva bitku jedino kada Mojsije za njih  Bogu uzdiže ruke – kad moli. Jošua zapodijeva borbu s Amalečanima, a Mojsije ruke uzdiže Gospodinu.

„Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali.“ To je ono divno vrijeme kad ja govorim i znam da me On sluša.
Ja šutim i znam da mi On govori.
Ja plačem i vapijem… izlijevam svu svoju slabost, i znam da „njegova ljubav može učiniti da sve procvjeta!"

Ja se bunim kao nepoučeno dijete i bježim od ruke Oca, trgam se i, za svoju štetu odvajam… a On me prima za ruku, vida mi rane, i po tko zna koji put daje mi ćutjeti da sam "urezana u dlanove njegove ruke", da me privlači "konopcima ljubavi…"

Moja ruka u ruci njegovoj, moje čovještvo pobožanstvenjeno njegovim boštvom... sveto vrijeme što se u predanju pretače u vječnost i briše granice prostora, vremena...

Molitva je ona simbioza, životna povezanost čovjeka s Bogom.

Treba li moliti i koja mi korist?

Pitam se može li ljudsko prijateljstvo i približavanje imati razvoj i napredak bez komunikacije, priopćavanja sebe i razgovora? Što sve čovjek nije izmislio radi samo jedne potrebe: toliki telefoni, mobiteli, tiskovine, toliki razgovori… a samo radi jednoga - da se susrećemo i pomažemo jedno drugomu na putu života… Kako će mi netko pomoći ako mu ne kažem da mi treba pomoć, ako mu se ne priopćim?

Ima li smisla poljubiti nekoga, a ne razmijeniti prije toga s njim ni jednu jedinu riječ?!

Isto je i s molitvom.

Uzdizanje srca Bogu, naš ljudski razgovor u kojem nas Bog, na nama dohvatljiv način, vodi, oblikuje, približava sebi… pa nakon što nas molitveni stav tako formira, nakon odnosa približavanja duše s Bogom, ima smisla i poljubac dobiven za euharistijskim stolom, po blagovanju njegova tijela - po pričesti… Pričest je vrhunski susret s Bogom… Besmisleno je doživjeti takav Kristov poljubac, a nikada ne razmijeniti s njim ni jednu riječ…

Evanđelje: Ustrajnost u molitvi

"Kaza im prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
"U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'"Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" /Lk 18, 1-8/

Dodijava ova žena. U stisci života nezaštićena, sama i izložena lihvarima i kojekakvim  nemilosrdnim ljudima, ona dolazi sucu – odvjetniku uporno tražeći pravednost… nakon ustrajnih vapaja dobiva uslišanje.

U ovom je izvješću dio male škole molitve…„Bog će obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k njemu!“
Za zamisliti se i za zapitati se: Kako ja molim, što ja molim, koliko ja molim? Neki kažu „molim, a ne dobivam!“. To je možda i  naša napast: da Bogu diktiramo svoju volju i određujemo što bi on trebao činiti. A on, on zna bolje od nas što je za naše konačno i vječno dobro. Pred njim ja sam kao čovjek koji svoj život promatra s prvoga kata nebodera… vidim malo, usko i mislim da sve znam. A Bog? On je na vrhu nebodera, on vidi panoramu moga života, vidi puno šire i zna što je za mene dobro. Molim a  ne dobivam? A što ako  molim „Oče, budi volja moja“?! Sam  Sin u presudnom času je molio: „Oče, budi volja tvoja!“ Molimo li mi poput Šaula: tražio je od Boga da mu pomogne naći izgubljene magarice, a Bog ga želi pomazati za kralja… dati mu čitavo kraljevstvo…no, on i dalje moli za magarce? Iako stojim pred napašću da Svemogućeg molim ono što ja hoću, primjer udovice uči me: - u molitvi treba biti ustrajna - u molitvi treba ostaviti prostora Bogu, udovica nije govorila sucu kako da je usliši i pomogne joj… - Bog nikad ne ostavlja svoje.Molitvom: -  hvalim Gospoda za sve što je stvorio, hvalim ga za Crkvu, za moje rođenje iz vode i duha po krštenju -  slavim ga za divno djelo otkupljenja ljubavlju križa.
Molitvom: - se divim Ocu stvoritelju, Sinu otkupitelju, Duhu posvetitelju i kličem s psalmistom:  „O divno li je ime tvoje po svoj zemlji!“ Molitvom: - prosim i plačem u mnogim mi i nametnutim žrtvama i križevima za koje nisam spremna i na koje nisam računala, i s Kristom patnikom molim: „Neka me mimoiđe ovaj kalež… ali budi volja tvoja …“
Konačno,  molitva nije samo moj osobni, privatni čin, ona je  djelo Crkve. U svojim župama i zajednicama uzdižemo glas Gospodinu, prinosimo Bogu „slavu, čast i hvalu“- svetom misom najuzvišenijim djelom Crkve.  Jedna svetica reče: „Molitva je disanje duše!“ A ja tebe i sebe brate pitam: Jeli vrhunac naše molitve oko oltara nedjeljne mise? Molimo li, pardon, dišemo li?

„Čuvao Te Gospodin od zla svakoga…!“ /Ps 121, 7        
20.10.2007 

Meditacija: 28. nedjelja kroz godinu C

Zahvalnost i deset gubavaca

"Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!" Kad ih Isus ugleda, reče im: "Idite, pokažite se svećenicima!" I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: "Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?"
A njemu reče: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!" /Lk 17, 11/

 

 

 

Ljubav je ona koja djeluje i stvara…Stvara sve novo.

Ne očekujuć pri tom ništa zauzvrat,  „izgubivši sve uz osmjeh“

Ali!

Kad nam strune duše dodirne dobrota, požrtvovnost, dobro djelo Ljubljenoga,

kada Njegova dobrota u nama sve stvori novo…

Tada, harfa našeg srca uzvrati najljepšom melodijom:

Ljubavlju na ljubav – zahvalnošću!

Isusu dolazi deset gubavaca: otpisanih, zanemarenih, dvostruko odbačenih:

-        odbačenih radi bolesti koja je ozbiljna

-        odbačeni radi uvriježenog mišljenja ljudi toga doba - bolest je kazna Božja za grijehe

Dakle, ugroženi su u sigurnosti fizičkog života, zdravlja i tijela. I još gore! Ugroženi su u duhu jer su i sami uvjereni da su udareni Božjom kaznom.

I traže Učitelja i obraćaju se: "Isuse, Učitelju, smiluj nam se!"

Svu svoju muku, skrhanosti, sav križ svojega života sabiru u taj krik.

UČITELJU - ti koji imaš riječi života vječnoga, ti koji nas učiš najvažniji nauk života u ljubavi, ti koji od mrtvog praviš živo, od bolesnoga zdravo, ti koji si Gospodin i Gospodar i Mesija i Ljubav… Smiluj se, spasi nas!

I očistiše se… Imali su vjere, toliko vjere da ga TRAŽE i tražeći NAĐU. I  toliko su ljubavi imali da se dogodio SUSRET.

I dogodio se susret Isusa liječnika i gubavaca…  Vapili su časkom prije: Isuse spasi nas, smiluj se, voli nas, ovakve kakvi jesmo, tek nespretni šeprtljavi putnici na stazi života… Prihvati nas…

Dobili su život – novi život… Isus ih je očistio. Spala je s njih guba. I otišli su radosni… Vraćeno im je životno dostojanstvo, opet su zdravi, opet im je vraćena RADOST ZAJEDNIŠTVA S GOSPODINOM, RADOST LJUBAVI, jednom riječju vraćena im je RADOST ŽIVOTA…

A da li su SE DOISTA DALI SPASITI?!

Otišli su ali, bez povrataka, bez titraja duše koja bi rekla HVALA.

JEDAN se od njih tek VRATIO. I rekao HVALA.

Samo njemu Isus kaže: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!"“

Usudim se reći: SAMO JE ON STVARNO SPAŠEN, SAMO SE ON DOVOLJNO BOGU OTVORIO I DAO DA GA OVAJ SPASI…

Jedino je on ozdaravio u svojoj cjelovitosti: i duhom i tijelom.

Njegov čin: „Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu.“, doziva nam u pamet da je jedino on zapravo PREPOZNAO I PRIZNAO da je u Isusu iz Nazareta Bog.

Susrela su se dva srca: Spasiteljsko Isusovo i spašeničko – grješnikovo…

Stojim pred ovim otajstvom… i pitam se: Koji sam ja gubavac?

Dozvoljavam li ja Isusu da me spasi?

Dozvolim li mu… da me ljubi i da mene nauči ljubiti i zahvaljivati?Imali su vjere onoliko koliko je Isus tražio u evanđelju prošle, 27. nedjelje: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao." Lk 17,6

Danas na ministrantskoj grupi, odglumili smo ovo evanđelje. Grupica „gubavih“ približava se Isusu i moli „Isuse, smiluj se…“. „Isus“ je trebao tada nešto reći… Zablokirao je… „Gubavci“ opet viknuše: „Isuse, učitelju, smiluj nam se…!“ A mali Karlo – „Isus“, na moj poticaj što treba reći, pogleda u Bibliju i viknu: „ALI JA NE ZNAM GDJE TO PIŠE!!!“

Znamo li mi gdje TO piše?

-        Da je Bog ljubavi dodirnuo naše srce u činu stvaranja, rođenja i novog rođenja po sakramentima, po svakom činu Crkve

-        Da je naša ljudska osobina i potreba ljubiti i biti ljubljen, sudjelovanje u Božjoj ljubavi

-        Da sam onoliko kristolik koliko ljubim i u ljubavi ZAHVALJUJEM BOGU I ČOVJEKU.

U Bibliji to piše. A mi se njome hranimo, nju upoznavajumo, nju slušajmo… jer ona je zapravo ON – Bog u riječi!

Valerija Buha

---

ŠIBENSKA MOLITVA

(najstarija hrvatska latinička pjesma)

 

O blažena, o prislavna, o prisvitla svrhu svih blaženih.
Gospoje, ti si blaženih mučenikov moć i vse potkripljenje i pomoženje.
Gospoje, ti si blaženih pustinikov
pića i vsako slatko nasićenje.
Gospoje, ti si blaženih div i mučenic kruna i vse urešenje.
Gospoje, ti si vsega dvora
nebeskoga čast, slava i sve počtenje.
Gospoje an’jelska, o zvizdo morska,
o odvitnice krstjanska!
Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot, Gospoje, ti utišenje žalosnih udovic.
Gospoje, ti si veselje dreselih mužatic i udovic i divic.
O blažena, o prisvećena, o umiljena, o pričista divo Marije!
Viruj Sinu Božji, da si hotil blaženu plt tvoju ožalostiti
A vernih tvojih slatkim darom milosti tvoje utišiti.
Viruju sinu Božji, da si hotil sa svom pltju tvojom
za ljubav života našeg umriti, a veličanstvom boštva tvoga
paklena vrata razbiti...

11.10.2007

Majka vodi Sinu

Uz početak marijanske pobožnosti u listopadu

Kakav je moj odnos s Gospom? „Per Maria ad Jesum“. Preko Marije do Isusa!- govorili su crkveni oci.

A što je meni Isus zapravo? Ili, tko je on meni? Što bih odgovorila na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ Bi li kao kršćanka, kao ona koja se u radikalno životno opredijelila, mogla reći poput Petra: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“? ili kao Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“? Po Isusu sam vezana s Ocem, po Isusu i njegovu daru bogolikog života krštenjem sam umrežena u Crkvu.

On – Isus je onaj na čiju sam kartu zaigrala sa svim svojim životom. Učinih to kao i milijuni vjernika kroz sva stoljeća. Sve, čitav život, pogled na životne prioritete i vrijednosti trudim se prožeti svjetlom Kristovim. Znam da koji put ne uspijevam, znam kako sam slaba i kako su moja traženja i njegova čekanja na mene katkad dovedena do granice mogućega. Ali, ipak znam, unatoč svemu, da on razumije i daje ruku i kad tonem i kad padam. Znam, unatoč svemu, da je on moj Isus, moj Spasitelj, moj put, moja istina, moj život, moje uskrsnuće. Znam da mu poput Petra smijem reći: "TI SVE ZNAŠ...ti znaš..." Znaš da si moj Isus i sve moje… moj dobri pastir… Kruh nasušni moga života….. Putokaz u život u punini, u izobilju… Isus koji je i radi mene postao simpatija svih simpatija, postao je „simpatija križa“.

Isus - moje Svjetlo.

U tom svijetlu Kristovu što u meni tamnu rasvjetljuje noć, susrećem Mesijo, pored tebe i tvoju Majku. Ženu susrećem, ženu u ulozi majke, ženu zahvaćenu Bogom, ženu naizgled posve običnu, skromnu, ali tako duhom veliku da je njezino tijelo i njezina duša postala posudom u koju će Bog uliti svu svoju ljubav, svu svoju svemoć. U posudi njezina svetog skromnog bića Bog je samog sebe „oplijenio i uzeo lik sluge postavši obličjem čovjeku nalik“.

U svijetlu Isusovu Ženu susrećem - novu Evu. Susrećem Mariju koja je klicala, veličala, svjedočila. Ali, uvijek tako da se on proslavi, uvijek zbog toga što joj je Svevišnji podario, pa makar to bila i ljubav u dimenziji križa i pobjeda u dimenziji boli… Kad se Nebo otvorilo, kad je Otac odlučio progovoriti po anđelu Gabrielu, na tu ponudu Neba ona kaže „Evo, službenica sam Gospodnja, neka mi bude po riječi tvojoj…“

Što je sve u toj rečenici sabrano?

"EVO" – evo me Bože, potpuno uronjena sam u tebe, zahvaćena tobom, predajem se tebi, uranjam u tvoju volju… Ne znam kako će to biti, kako će izgledati moj život, kako će se promijeniti, kako ću ja skromna djevojka postati Majkom Boga, kako će to izvanvremenski Bog u meni započeti na ovoj Zemlji, u vremenu i prostoru živjeti?! Ne znam, ali predajem se, ne oklijevam, prihvaćam a ne razumijem, no ponizno ti kažem „EVO NEKA MI BUDE“! I moja volja nestaje u tvojoj, moje ograničenosti i noći gube se u beskraju tvoje ljubavi, u svijetlu tvoga božanstva.

Uz veličinu Isusa pobjednika smrti, Isusa Kralja koji ljubi do smrti na križu, vidim veličinu Njegove majke.Odavna su veliki sveci, Gospini pobožnici, ustanovili da ISUS USMJERUJE MAJCI…

U beznađu Velikog petka i mrklini patnje, Isus s križa Ivanu kaže „SINE, EVO TI MAJKE, MAJKO EVO TI SINA.“ I meni, Isus daje Mariju za Majku. On je na neki način stavio svoju Majku između sebe i mene, ne da nas razdvoji nego da nas spoji.

Isus - Marijino dijete i dijete Boga čini da po njemu i ja bivam dijete Boga i Marije. MARIJA JE OVDJE DA PRIBLIŽI OVO SVOJE DVOJE DJECE – ISUSA I MENE. On zna da mi je potrebna Majka, Gospa, „Majka lijepe ljubavi“, Majka supatnica na životnIom putu.

Ona razumije i moju razapetost gledajući u razapetost svoga Sina, ona razumije i moju bol i moju slabost i moju borbu i razočaranost nad samom sobom… Ona zna sve moje suzne doline, sve vapaje, sve lomove, ona zna koliko je za mene potrebno moliti... I njoj vapijem: "O zdravo Kraljice… majko… živote, slasti, ufanje naše…“, njoj vapijem „ne odbaci molbe naše u potrebama našim“.

Nju zazivam zajedno s patničkim narodom Hrvata kroz 13 dugih stoljeća. Njoj upravljam svoje molbe zovući je: O, Gospe Velika, Gospe Sinjska, Gospe Velikog Hrvatskog zavjeta, Fatimska, Lurdska, Visovačka, Okitska, Karmelska, od utočišta, od Aljmaša, od Trsata, Gospe od kornatskog Tarca, od Snijega, Bezgrešna, Kondžilska, Olovska… Majko Božja Bistrička… Konačno njoj se molim: Gospe Marijo Ženo i Majko, „Ženo novog tisućljeća“, „Majko lijepe ljubavi“, Suotkupiteljice i Supatnice i Majko Boga živoga, Majko Emanuela… Toliko naziva i još se nije iscrpilo u njima sve bogatstvo njezinoga bića…

Marijo Majko… gledam te…šutim... dok srce moje govori...
I stojim pred tobom očarana…
I stojim pred tobom zahvaćena…
I stojim pred tobom predana...skromnošću i tvojom malenošću mnogoštošta naučena…
Pred ljepotom tvoje duše, pred čistom materinom ljubavi bez uvjeta i interesa, zatečena…
Pred srcem koje sve uočava, i vidi i moli zagovor kod svoga Sina za me, oduševljena… Pred tobom koja si Svetohranište Boga živoga zadivljena...

I stojim pred tobom očarana… zahvaćena…
Osvojena….
Predana…
Kažem Isusu u tvojem duhu: „Evo me“, neka mi bude kako mi ti hoćeš…
I vapijem „moli Majko moli za me, smračilo se pala noć…“
...i molim, i tražim svjetla i tražim njegovu volju… prostrta u nemogućnosti vlastite mogućnosti…zgrčena u ograničenosti svojega bitka…
O molim te, zakrili me, zaštiti me, svojim škapularom ljubavi označi me i u ozračju tvoga bića daj mi da i ja, kao i ti, ovima kojima me Otac šalje, u naručju Isusa donesem i predam, i da ga, što ga više dajem, više i imam, za sebe, za druge…

Valerija Buha

01.10.2007.