Uskrsna događanja u kršćanstvu

Iskonska čovjekova potreba za dramatikom,igrom i kazalištem, našla je svoje mjesto usvim religijama, pa tako i u kršćanstvu. Kada je liturgija postala uniformirana i kodificirana, počele su se stvarati nove "igre" u crkvi, neposredno prije ili poslije liturgije, uz pomoć kojih su se ljudima tumačili osnovni pojmovi kršćanskog nauka i moralnih zasada ili su se pak ti pojmovi produbljivali. Svoj procvat liturgijska drama doživljava posebno u XII. I XIII. stoljeću, a odvijala se u glavnom brodu crkve.
U srednjem vijeku postojala su crkvena prikazanja, srednjovjekovni teatar, koji je uživo scenski razrađivao pojedine važnije teme i cikluse, kao što su muka i uskrsnuće Kristovo, a nazivali su se  pasioni (lat. passio "patnja, trpljenje, muka").

Tko su Žudiji?
Žudiji su mladići odjeveni u uniforme rimskih vojnika koji u Svetom Trodnevlju čuvaju Kristov grob, po uzoru na rimske vojnike koje spominje Matejevo evanđelje (Mt 27, 62-66; Mt 28, 1-4), postavljen za tu prigodu u crkvi. Riječ žudija je grčko-romanskog podrijetla i znači "Židov". U nekim župama čuvari su odjeveni u narodnu nošnju , a ponegdje u mornarske odore. Vrlo je vjerojatno da je običaj čuvanja Božjeg groba u naše krajeve stigao iz Italije. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Svima je zajedničko da u trenutku kad zvona na Veliku subotu zazvone obznanjujući uskrsnuće stražari koji su do tada čuvali grob od straha padnu na zemlju i pobjegnu.
Lokalna tradicija pojačava slikovitost liturgije vezane uz obilježavanje Kristove muke i uskrsnuća te iz religijske i etnografske domene prelazi u turističku atrakciju. Statiranje rimskih vojnika prerasta u cjelovitu predstavu u kojoj su podijeljene uloge i razrađena naturalistička scenska i kostimografska rješenja.

Povijest Vodičkih Žudija

Služba Žudija je duboko ukorijenjena u župi Vodice, a vjerojatno traje već jedno stoljeće. Prvi pisani spomen datira iz 1912. godine.
Prva uniforma bila je vrlo jednostavna, a tijekom godina se usavršavala da bi bila što sličnija rimskoj uniformi onoga vremena. Božji grob je također mijenjao svoj izgled i mjesto postavljanja.
Samo oni koji su bili sudionici čuvanja Božjeg groba mogu posvjedočiti koliko je ovaj običaj zahvatio duše Vodičana, a posebno Žudija. Po pričanju starijih, između dva svjetska rata, pa i poslije, nije bilo ulice u Vodicama u kojoj se djeca nisu "igrala Žudija".
U danima bivše komunističke vladavine ovaj je običaj, među ostalim, bio za vjernike Vodica znak otpora i raspoznavanja. Naime, tadašnje mjesne vlasti poduzimale su razne mjere da bi ga iskorijenile, ali bezuspješno. Tradicija se nastavlja i danas.
Uloga Žudija u tradiciji vodičkih uskrsnih događanja
U sastavu Žudijske družbe su slijedeća lica: Buzdobaj, Sulica, Zastavonoša, 10 vojnika, Isus, Juda, Šimun Cirenac. Službu Žudija može vršiti kršćanski vjernik u dobi od trinaeste do trideset i treće godine života. Oni od trinaeste do šesnaeste godine vrše službu stražara, a oni od sedamnaeste do trideset i treće godine starosti mogu biti i u sklopu šestnaestorice. Službu Žudija mogu vršiti i dječaci od osam do dvanaest godina ako visinom nisu niži od jednog i pol buzdovana.
Vođa žudija naziva se buzdobaj (lokalni nazivza buzdovan)  Ime je dobio po oružju koje nosi, i koje mu služi za izdavanje komandi ostalim čuvarima.
Lik sulice je specifičan posebno za Vodičke žudije. Prema Bibliji, to je bio vojnik koji je kopljem (sulicom) probio Isusov bok dok je već bio izdahnuo na križu i iz boka je potekla krv i voda. On  nosi na ramenu koplje koje je nešto veće u odnosu na ostala, a vrh je obojan crvenom bojom koja simbolizira krv.
Na Veliki četvrtak dvanaest članova družbe odjevenih u narodnu nošnju sudjeluje u obredu pranja nogu na misi Večere Gospodnje, a nakon toga ulaze u crkvu u žudijskoj uniformi i zauzimaju svoje mjesto na Božjem grobu. Na Veliki petak nastavlja se čuvanje Božjeg groba od sedam sati izjutra. Grob čuvaju po dvojica vojnika. Smjena dolazi svakih dvadeset minuta.
Navečer Žudiji sudjeluju u procesiji Velikoga petka kroz mjesto prateći Isusa koji nosi teški križ. Pri kraju procesije Juda pred svima baca izdajnički novac. Vrhunac ove službe događa se na Veliku subotu kada pred punom crkvom vjernika na svečani «Slava Bogu na visini», Žudiji padaju i bježe, a dvojica anđela ulaze u otvoreni grob najavljujući Kristovo uskrsnuće.
Tijekom godine žudiji sudjeluju u procesijama na blagdan Našašća svetog križa i blagdan Tjelova, a osim u Vodicama sudjeluju i u procesijama ostalih mjesta i gradova. Vodički žudiji su također i organizatori «Vodičkog festivala žudija» na kojoj učestvuju žudiji iz ostalih župa koje njeguju ovu pobožnu tradiciju. Koliko je ovaj običaj popularan među svim naraštajima Vodičana govori i činjenica da su djeca iz vrtića uz pomoć roditelja i voditelja organizirala svoje žudije, te sada ravnopravno sa "velikim žudijima" sudjeluju u procesiji za dan župe.
Vodički žudiji postaju prepoznatljiv dio turističke ponude ovog kraja te svojevrstan brand o kojem se već priča i izvan lokalnih granica, a svoju kulminaciju doživljavaju snimanjem dokumentarnog filma o uskrsnim običajima u Vodicama u produkciji Hrvatske radio televizije.
Žudiji svojim životom i primjerom svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista i stoga je opravdano i nadalje čuvati ovu pobožnu tradiciju i produbljivati njezino duhovno bogatstvo.

- Tiskan i u blagoslovu obitelji i kuća podijeljen jednolisni katolički kalendar za 2012. godinu s vlastitostima župe Vodice  posvećen 100 obljetnici Vodičkih žudija..

- U subotu, 7. 01. 2012. Prvi susret i dogovor oko pripreme i organizacije Proslave 100. obljetnice Vodičkih žudija. Susretu u župnom uredu nazočili su: buzdobaj Luka Lipić, sulica Marko Juričev-Martinčev, gosp. Šime Strikoman i župnik don Franjo Glasnović.

- U četvrtak, 12. 01. 2012. Susret i sastanak u Gradskoj upravi i prezentacija programa i događaja vezanih uz Proslavu 100. obljetnice Žudija.

- 12. 01. 2012. Priopćenje za medije vezano uz Proslavu 100. obljetnice žudija (poslano medijima): vidi ovdje

- 14. 01. 2012. Poziv svim generacijama Vodiških žudija radi organizacije zajedničke fotografije i ručka.

Povijest Vodičkih Žudija

Po pričanju starijih mještana Vodica smatra se da je početkom XX. stoljeća običaj čuvanja Božjeg groba u Velikom tjednu stigao u Vodice iz Prvić Šepurine. Šepurinjani tvrde da su oni već 1875. godine imali svoje Žudije. Naime, kako su mnogo plovili, oni su taj običaj vidjeli u Italiji i prenijeli u Prvić Šepurinu. Pretpostavlja se da su Vodičani to vidjeli od njih i taj je običaj prenesen i u Vodice. Da li se to zbilo odmah na početku XX. stoljeća ili kako neki tvrde 1912. godine ne može se sa sigurnošću utvrditi, kao ni kako su izgledali prvi čuvari Božjega groba. Po nekim saznanjima to su bili mornari koji su služili u Austro-Ugarskoj mornarici. Bili su odjeveni u potpuno bijelo odijelo i sigurno je to da su ti mornari na blagdan Tijelova čuvali Presveti Sakrament u počasnoj straži, a da li su oni prvi koji su čuvali Božji grob to nije razjašnjeno, jer po nekim drugim saznanjima smatra se da su prvi čuvari nosili žudijske odore.
U razdoblju od 1925-1928., ne zna se točno, jedan je Vodičanin jednom prilikom otišao u Beč, i tamo je u nekom dućanu vidio da se prodaju kožne kape nalik na kacige rimskih vojnika. Kupio je dvije kape i dvije košulje. Na vrhu kape su Vodičani dodali perjanicu izrezbarenu od drva. Jedna kapa se nalazi u prostorijama Vodičkih Žudija, a jedna je u Zagrebu u muzeju. Kape ostalih stražara pravile su se od novinskog papira i bile su lijepljene na poseban kalup koji se za tu prigodu napravio. Takva oprema održala se sve do 1965. godine kada je odlučeno da se napravi nova uniforma koja bi više podsjećala na odore rimskih vojnika. Ta se oprema  sastojala od košulje zeleno-žute boje, vjerojatno po uzoru na one kupljene u Beču, vojničkog opasača, a napravljeni su i novi mačevi, koplja i štitovi. Kacige su napravljene po uzoru na tzv. vodiški klabuk i to tako da se od lima izrezalo šest pravilnih dijelova i onda se to sve zakovalo na vrhu i sa svih strana. Na vrhu kacige, po sredini, dodala se drvena perjanica obojena u crveno, napravljeni su bakreni ukrasi i kožni remen koji se stezao ispod brade i na taj način držao kacigu čvrsto na glavi. Tih godina napravljeni su i prsni oklopi za buzdovana i sulicu i to tako da se na vreću našilo mnogo ljuski izrezanih od limenki. Međutim, kako je sva oprema bila spremana u potkrovlju crkve, oklopi nisu dugo potrajala jer su ljuske zahrđale. Kroz sve godine uvijek je bio netko tko bi na sebe uzeo obvezu popravljanja opreme i izradu nove.
Žudiji su bili smješteni u jednoj kući pored crkve. Tu su bile dvije prostorije: u jednoj su se nalazili Žudiji, a u drugoj, koja je bila zamračena, sadio se grav (vrsta mahunarke) kojim se ukrašavao Božji grob i koji se i sada sije polovicom korizme. Danas u toj kući žive časne sestre.
Kroz povijest je vođa Žudija, buzdovan (lokalni naziv buzdobaj), bio osoba koja sve kreira i ima glavnu riječ i koga bi on odredio taj bi postao član Žudija. Ime je dobio po oružju koje nosi na desnom ramenu, dakle po buzdovanu, i koje mu služi za izdavanje komandi ostalim čuvarima. Sve do 1992. godine nije bilo dobne granice za članove družbe tako da su neki članovi vršili službu i do svoje pedesete, pa čak i šezdesete godine života. Oni su ljubomorno čuvali to svoje mjesto u Žudijima i nisu ga olako prepuštali mlađima. Bilo je mnogo slučajeva da pojedinci koji su bili stalno u crkvi, i na neki način zaslužili da postanu Žudiji, nikad nisu dobili priliku niti da čuvaju Božji grob, a kamo da postanu članovi družbe. Toliko je to bilo na jednoj visokoj razini i jako se teško u ono vrijeme moglo postati članom družbe.
Lik sulice je specifičan posebno za Vodičke Žudije. Prema Bibliji, to je bio vojnik koji je kopljem (sulicom) probio Isusov bok dok je već bio izdahnuo na križu i iz boka je potekla krv i voda. On je nosio na ramenu koplje koje se isticalo od ostalih. Koplje je bilo nešto veće u odnosu na ostala, a vrh je obojan crvenom bojom koja je simbolizirala krv. Koliko je taj lik sulice bio omražen u Vodicama govori podatak da su mu starije žene, kad god bi prolazio, upućivale pogrde, a bilo je slučajeva da bude i ispljuvan.
Još jedan lik koji je interesantan za ono doba je Juda. Kao što je poznato iz Biblije, Juda je bio Isusov učenik koji ga je izdao za novac, a poslije se objesio. Juda je također bio obučen u vojnika, ali nosio je kapu naopako, nosio je pravo koplje sa vrhom od mesinga i na tom koplju je visio feral koji je gorio, oko sebe je bio omotan sa 20 m konopa, a u ruci je držao krpenu vreću. Lik Jude kao čuvara Božjeg groba ukinut je 1966. ili 1967. godine. Danas se lik Jude pojavljuje na procesiji Velikog petka, ali ne kao rimski vojnik nego kao Isusov učenik, ide na čelu procesije, a u ruci drži krpenu vreću sa kovanicama.
Smještaj Božjeg groba u crkvi u početku je bio između oltara Gospe Karmelske i oltara Svetoga Ante i izgledao je vrlo skromno, a onda je između 1920 - 1925. godine Ive Čače, svestrani vodički umjetnik, došao na ideju za novi izgled Božjeg groba. Kako prostor između oltara Gospe Karmelske  i oltara Svetoga Ante nije bio dostatan za to što je on naumio sve je premješteno u prezbiterij, u svetište. Iznad glavnog oltara bio je oslikan Jeruzalem, Kalvarija sa tri križa, te nebo. Ispod toga nalazila se crvena krpa širine jedan metar rastegnuta od jednog do drugog kraja zida, koja je dijelila oslikani Jeruzalem od Božjeg groba koji u početku nije imao toliko obilježje groba, nego je više bio kao oltar Pohrane. Ispred toga, na stepenicama koje su vodile prema tabernakulu, sve je bilo obrubljeno sa bijelom krpom i tu se nalazilo Tijelo Kristovo (Corpus Christi).
Žudiji su čuvali stražu na tzv. balaustri. To je kamena pregrada između svetišta i lađe. Sa svake strane je bio prostor od 1,20 m i tu između je bio postavljen veliki luk ispleten od mladih borovih grana koji je simbolizirao ulaz u Božji grob. Od te balaustre ostao je do današnjih dana sa jedne strane prostor za svijeće, a sa druge strane smješten je ambon sa kojeg se čita.
Običaj čuvanja bio je isti kao i danas. Na misi u Veliki četvrtak, koja na najvjerniji način prikazuje Isusovu Posljednju večeru, također je bio običaj pranja nogu dvanaestorici apostola, ali Žudiji ujedno nikad nisu bili i apostoli. Taj se običaj uveo tek 1960. godine. Misna služba Velikog četvrtka odigravala se pred oltarom Gospe Karmelske jer je prezbiterij bio potpuno zatvoren s jednom bijelom zavjesom od vrha do dna, a poslije mise Večere Gospodnje, otvorio bi se zastor i izišli bi Žudiji. Za to razdoblje bitno je napomenuti da su mise počinjale ujutro u 10.30 sati sve dok na II vatikanskom koncilu (11. listopada 1962. - 08. prosinca 1965. godine) nije odlučeno da se mise mogu održavati i uvečer. Služba čuvanja Božjeg groba vršila se preko cijelog Velikog četvrtka i petka, a u Veliku subotu, na svečanoj misi, kad bi župnik zapjevao "Slava Bogu na visini" Žudiji bi pali. U početku je padalo sedam ljudi, odnosno šest vojnika i buzdovan. Padalo se od balaustri prema dolje. Ovi koji su bili na balaustri kad bi došlo vrijeme za padanje koraknuli bi jedan korak naprijed do groba, druga dvojica bi stajala na balaustri, i treća dvojica bi stajala na gornjoj stepenici, a buzdovan je stajao na trećoj stepenici. Zbog velikog interesa za padanje taj se broj ljudi kasnije povećao za još dva vojnika tako da ih je bilo sve skupa devet. 
Božji grob je bio prekriven jednom bijelom plahtom i kad bi Žudiji pali plahta bi se digla što je označavalo da je grob otvoren i da je Isus uskrsnuo. Tada bi ispred groba došla dva anđela okrenuta leđima narodu i nosila bi jedan u lijevoj a drugi u desnoj ruci zastavu na kojoj je pisalo "Uskrsnuo je, aleluja". Druga dva anđela su stajala ispod oslikanog Jeruzalema, svaki sa palmom u ruci i krilima od galebova.
Između anđela nalazio se lik uskrslog  Isusa Krista, napravljen od kartona. Nakon padanja Žudija taj lik bi se dizao pomoću flaka i ostao bi tako sve do "Jaganjče Božji". Taj lik su držala dvojica, jedan lijevo, a drugi desno, i tada je to trebalo vješto izvesti tako da kad desni pusti svoj dio flaka lijevi naglo potegne flak prema sebi. Na taj način lik Uskrslog bi najedanput nestao i to je bilo jako efektno za narod.
Dakle, Božji grob se čuvao preko dana, a noću su stari Vodičani ispred groba postavili dvije drvene figure koje su odjenuli u žudijsku odoru. Te figure su stari Vodičani nazivali pujo.
Na tom grobu koji je bio napravljen u prezbiteriju na jednom zidu od groba je bila plahta, a iza je napravljena tzv. muka, odnosno 12 postaja križnog puta. Ta muka je napravljena od laganog materijala, to jest od vanjskog dijela sita, koji je bio povezan na četiri žice i lagano obješen o čavao, te prekriven papirom. Na tom situ su bile izrađene postaje križnog puta, npr. Isus pada pod križem, a ispod je bila svijeća i kako bi svijeća grijala zrak, topli zrak bi prolazio kroz škrge od sita i to bi se lagano vrtjelo. Svjetlost svijeće bi prolazila kroz to sito, na kojem su bile izrađene postaje, i projicirala bi sjenu na tu plahtu. Po pričanju starijih Vodičana to je bilo jako zanimljivo, posebno za djecu koja su u velikom broju dolazila u crkvu promatrati muku. U ono vrijeme to je bilo nešto poput televizije danas. Poslije je pok. Nikola Mateša sve to spojio na elektro - motor, međutim, kako je došlo do promjene smještaja groba, taj je projekt propao.
Nakon Velikog tjedna, na Mali Uskrs, odnosno tjedan dana poslije Uskrsa, za sve Žudije bio je spravljen ručak koji je u početku bio jako skroman. Obično se išlo po kućama i skupljalo dobrovoljne priloge. Kako su ljudi u ono vrijeme bili jako siromašni davali bi netko jaje, dva, netko pancetu i tako bi skupili za ručak. Vino su za tu prigodu poklanjale bratovštine. Na tom ručku bili bi župnik i prokaraturi, odnosno članovi crkvenog vijeća i bratovština. Oni su pomagali novčano troškove toga ručka. Već od 1957. ili 1958. godine imali su jedan pristojan ručak za ono vrijeme, a sastojao se od juhe, kuhanog mesa i kiselog kupusa. Obično bi ručak bio spremljen kod onog tko je u to vrijeme bio buzdovan.
Samo oni koji su bili sudionici čuvanja Božjeg groba mogu posvjedočiti koliko je ovaj običaj zahvatio duše Vodičana, a posebno Žudija. Po pričanju starijih, između dva svjetska rata, pa i poslije, nije bilo ulice u Vodicama u kojoj se djeca nisu "igrala Žudija". Sugovornici se sjećaju da su kao djeca pravili kape od kartona, a u gornji dio, povrh kape, uvukli bi malo slame i to zašili. Također su pravili drvene mačeve i koplja.
U danima bivše komunističke vladavine ovaj je običaj, među ostalim, bio za vjernike Vodica znak otpora i raspoznavanja. Naime, tadašnje mjesne vlasti poduzimale su razne mjere da bi ga iskorijenile, ali bezuspješno. Prije je bilo mnogo više procesija kroz Vodice na crkvene blagdane, a do današnjih dana sačuvale su se procesije na Veliki Petak, blagdan Našašća Svetog Križa, Tijelovo, te uoči blagdana Gospe Karmelske.
U procesijama su uz Žudije sudjelovale bratovštine i sav puk. Na svim prozorima, u dvorištima i u vrtovima, putem kojim je prolazila procesija stajale su upaljene svijeće, petrolejske svjetiljke ili pak puževe kućice u koje se ulilo ulje i stavio fitilj. I na obali je sve bilo osvijetljeno, a ribari su brodovima s upaljenim feralima pratili procesiju.
Jedne godine poslije Drugog svjetskog rata procesija na Veliki petak je, kao i svake godine, prolazila ulicama mjesta. Međutim, u jednoj uskoj uličici koja izlazi na današnji park u centru Vodica, komunisti su postavili draču i na to nabacali kamene gromade da se ne može proći. Unatoč tome procesija je prošla i izašla na prostor gdje je sada park, a tih je godina gornji dio parka bio vrt, a donji dio je bio slobodan prostor. Tu su komunisti igrali partizansko kolo i time prepriječili put procesiji. Narod u procesiji je prestao pjevati "Kraljeve iđu zastave" i počeo je moliti "Zdravo Marijo, Sveta Marijo". Oni koji su bili na čelu procesije navaljivali su na kolo i uspjeli probiti blokadu i tako je procesija uspjela proći i vratiti se nazad u crkvu.
Pedesetih godina komunističke vlasti zabranjuju procesiju i njeno održavanje se povlači unutar crkve. Ponovno vraćanje starog običaja na ulice Vodica zbilo se 1992. godine.
Cijelo vrijeme mjesne komunističke vlasti su zapisivale tko je bio buzdovan i ostali članovi. Prijetilo im se, a neki su dobili i otkaz na poslu. Onemogućavali su ih na razne načine, tako su jednom, dan prije nego što će početi služba, rasparali sve košulje. Međutim, vrijedne žene su šile cijelu noć nove košulje da bi ujutro žudiji mogli čuvati Božji grob. Isto tako, članovi Žudija su tijekom Velikog tjedna pozivani na radne akcije diljem zemlje. Pošto su pozvali sve Žudije, komunističke vlasti su mislile da neće tko imati čuvati Božji grob, ali uskočili su mlađi vjernici i tako održali običaj koji se u gotovo stogodišnjoj povijesti nikad nije prekinuo.                                                                 
(L.L. po kazivanju Josipa Mateše Jole)

Vodički Žudiji od 1991. do danas

Za vrijeme Domovinskog rata desilo se mnogo prekretnica, kako u državi, tako i u samoj žudijskoj družbi. Naime, tih godina u župu je stigao novi svećenik, don Frane Šimat, i on je primijetio da se na misama tijekom Svetog trodnevlja pridaje prevelika pozornost Žudijima, koji su tada bili smješteni oko glavnog oltara na kojem se vršila sveta misa, što je dosta remetilo tijek svete mise. Nakon razgovora s njime donesena je odluka da se Božji grob premjesti s glavnog oltara u prostor između oltara Gospe Karmelske i oltara Svetoga Ante. To se pokazalo liturgijski opravdanije i pastoralno korisnije. Bilo je to 1992. godine.
1993. godine procesija na Veliki petak je zbog stalne opće opasnosti išla kraćim putem tako da se izlaskom iz crkve išlo na Ćorićev toranj pa odmah na poljanu i onda brzo natrag u crkvu. Te iste godine, zbog stalne opće opasnosti, postojala je mogućnost da se tradicija čuvanja Božjeg groba ne održi, međutim skupina hrabrih mladića se direktno iz skloništa uputila u crkvu gdje su na misi Uskrsnuća Gospodnjeg uprizorili čuvanje Božjeg groba i paničan bijeg poslije Isusova uskrsnuća. Treba napomenuti da se u tom trenutku u crkvi nalazilo, uz svećenika, tek nekoliko vjernika.
Poslije Domovinskog rata, zahvalni Bogu što ih je očuvao i što su uspjeli očuvati tradiciju, Žudiji se okreću prema budućnosti. Svjesni da novo vrijeme sa sobom donosi i neke nove poteškoće 1996. godine napisan je Pravilnik žudijske družbe, kojeg je uredio gospodin Josip Mateša Jole.
Nadalje, 1998. godine, zbog dotrajalosti stare uniforme, prišlo se izradi kompletno nove uniforme. Sašivene su nove zelene košulje i crveni plaštevi, u plastici su izliveni štitovi za prsa i nove kacige, od debelog lima napravljeni su novi štitovi. Također, napravljeni su i novi drveni mačevi, a od aluminijskih cijevi izrađena su koplja sa drvenim oštricama. Do tada su Žudiji čuvali Božji grob u dugim crnim hlačama i cipelama, međutim, zbog što vjernijeg prikaza rimskih vojnika onoga vremena prišlo se izradi sandala.
Donji dio sandala izrađen je od gumene trake drobilice za šljunak. Na to se lijepio sloj pluta i sloj kože. Od kože su izrađeni i gornji dijelovi sandale kroz koje se unakrsno provlačilo crno uže koje se tako križalo sve do ispod koljena gdje se vezivalo. Od ostataka kože izrađene su narukvice samo za desnu ruku jer se lijeva ionako ne vidi zaklonjena štitom.
Pošto je nova oprema, a posebno prsni štitovi i kacige, bila dosta kruta i lomljiva, odlučeno je da se prikaz padanja i bijega čuvara na misi Uskrsnuća Gospodnjega vrši u starim uniformama, dakle sa limenim kacigama i štitovima, kožnim prsnim štitovima, starim plaštevima i drvenim kopljima.
Prije par godina svi plastični prsni štitovi zamijenjeni su kožnim, također i limeni štitovi, dok su plastične kacige  presvučene kožom, a uže, kojim su se vezivale sandale, zamijenio je kožni remen. Na taj se način dobio još atraktivniji i realističniji izgled rimskih vojnika. Sve te preinake napravio je kožarski umjetnik iz Zagreba, gospodin Branimir Vardaj Ico.
Kao što je već poznato, Žudiji svake godine učestvuju na procesijama za blagdane u Vodicama, a isto tako i na križnim putovima koji se organiziraju u korizmi, u župnoj crkvi svetoga Križa. Pošto se na brdu Okit, nedaleko Vodica, nalazi svetište i crkva Gospe od Karmela, do kojeg od podnožja do vrha vodi 14 postaja križnoga puta, došlo se na ideju da svake godine na četvrtu korizmenu nedjelju Žudiji sudjeluju na križnom putu na Okitu.
Ubrzo Žudiji dobivaju pozive i iz drugih župa da uveličaju njihove križne putove, ali i procesije za blagdane zaštitnika njihovih župa. Pa tako sudjeluju u križnom putu na Ksaveru 2000. godine, Metkoviću, zatim nekoliko godina za redom u procesiji na blagdan svetoga Dujma u Splitu, a 2006. godine u procesiji na blagdan Gospe Kandelore u Smokvici na otoku Korčula, te procesiji na blagdan svetoga Vlaha u Dubrovniku.
Također po nekoliko puta sudjeluju na danima pasionske baštine u Zagrebu, kao i smotri pučkog crkvenog pjevanja "Puče moj" u Zatonu. Tu treba spomenuti i posjet župi Sonta u Vojvodini 2004. godine, gdje su Žudiji zajedno sa vodičkim crkvenim pjevačima predstavili dio svoje bogate tradicije tamošnjim Hrvatima, kao i sudjelovanje na otvorenju arheološkoga muzeja Narona u Vidu 2007. godine. Vodički Žudiji su također i organizatori festivala Žudija na kojoj učestvuju Žudiji iz ostalih župa koje njeguju ovu pobožnu tradiciju.
Zbog sve češćih gostovanja izvan Vodica, a u svrhu prepoznavanja Žudija, napravljena je zastava, a samim time je i uvedena funkcija zastavonoše. Zastava je rađena po uzoru na starorimske vojne zastave koje su označavale pojedine legije, ali umjesto rimskog orla na vrh stalka postavljen je hrvatski sokol (po nekadašnjem društvu "Hrvatski Sokol" koje je djelovalo u Vodicama), a ispod je obješena crvena tkanina na kojoj je utkano "VODIČKI ŽUDIJI MCMXII".
Koliko je ovaj običaj popularan među svim naraštajima Vodičana govori i činjenica da su djeca iz vrtića uz pomoć roditelja i voditelja organizirala svoje Žudije, te sada ravnopravno sa "velikim Žudijama" sudjeluju u procesiji za dan župe, a posebna su atrakcija bili na otvorenju arheološkog muzeja Narona u Vidu gdje su zadobili velike simpatije publike. 
Zahvaljujući gospodinu Šimi Strikomanu, poznatom vodičkom akademskom snimatelju i fotografu, Vodički Žudiji postaju prepoznatljiv dio turističke ponude ovog kraja te svojevrstan brand o kojem se već priča i izvan lokalnih granica, a svoju kulminaciju doživljavaju snimanjem dokumentarnog filma o uskrsnim običajima u Vodicama u produkciji Hrvatske radio televizije.
L.L.

24.02.2009

Vodički Žudiji

Uskrsna događanja u kršćanstvu

Iskonska čovjekova potreba za dramatikom, igrom i kazalištem, našla je svoje mjesto u svim religijama, pa tako i u kršćanstvu. Kada je liturgija postala uniformirana i kodificirana, počele su se stvarati nove "igre" u crkvi, neposredno prije ili poslije liturgije, uz pomoć kojih su se ljudima tumačili osnovni pojmovi kršćanskog nauka i moralnih zasada ili su se pak ti pojmovi produbljivali. Svoj procvat liturgijska drama doživljava posebno u XII. I XIII. stoljeću, a odvijala se u glavnom brodu crkve.
U srednjem vijeku postojala su crkvena prikazanja, srednjovjekovni teatar, koji je uživo scenski razrađivao pojedine važnije teme i cikluse, kao što su muka i uskrsnuće Kristovo, a nazivali su se  pasioni (lat. passio "patnja, trpljenje, muka").

Tko su Žudiji?

Žudiji su mladići odjeveni u uniforme rimskih vojnika koji u Svetom Trodnevlju čuvaju Kristov grob, po uzoru na rimske vojnike koje spominje Matejevo evanđelje (Mt 27, 62-66; Mt 28, 1-4), postavljen za tu prigodu u crkvi. Riječ žudija je grčko-romanskog podrijetla i znači "Židov". U nekim župama čuvari su odjeveni u narodnu nošnju , a ponegdje u mornarske odore. Vrlo je vjerojatno da je običaj čuvanja Božjeg groba u naše krajeve stigao iz Italije. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Svima je zajedničko da u trenutku kad zvona na Veliku subotu zazvone obznanjujući uskrsnuće stražari koji su do tada čuvali grob od straha padnu na zemlju i pobjegnu.
Lokalna tradicija pojačava slikovitost liturgije vezane uz obilježavanje Kristove muke i uskrsnuća te iz religijske i etnografske domene prelazi u turističku atrakciju. Statiranje rimskih vojnika prerasta u cjelovitu predstavu u kojoj su podijeljene uloge i razrađena naturalistička scenska i kostimografska rješenja.

Povijest Vodičkih Žudija

Služba Žudija je duboko ukorijenjena u župi Vodice, a vjerojatno traje već jedno stoljeće. Prvi pisani spomen datira iz 1912. godine.
Prva uniforma bila je vrlo jednostavna, a tijekom godina se usavršavala da bi bila što sličnija rimskoj uniformi onoga vremena. Božji grob je također mijenjao svoj izgled i mjesto postavljanja.
Samo oni koji su bili sudionici čuvanja Božjeg groba mogu posvjedočiti koliko je ovaj običaj zahvatio duše Vodičana, a posebno Žudija. Po pričanju starijih, između dva svjetska rata, pa i poslije, nije bilo ulice u Vodicama u kojoj se djeca nisu "igrala Žudija".
U danima bivše komunističke vladavine ovaj je običaj, među ostalim, bio za vjernike Vodica znak otpora i raspoznavanja. Naime, tadašnje mjesne vlasti poduzimale su razne mjere da bi ga iskorijenile, ali bezuspješno. Tradicija se nastavlja i danas.

Uloga Žudija u tradiciji vodičkih uskrsnih događanja

U sastavu Žudijske družbe su slijedeća lica: Buzdobaj, Sulica, Zastavonoša, 10 vojnika, Isus, Juda, Šimun Cirenac. Službu Žudija može vršiti kršćanski vjernik u dobi od trinaeste do trideset i treće godine života. Oni od trinaeste do šesnaeste godine vrše službu stražara, a oni od sedamnaeste do trideset i treće godine starosti mogu biti i u sklopu šestnaestorice. Službu Žudija mogu vršiti i dječaci od osam do dvanaest godina ako visinom nisu niži od jednog i pol buzdovana.
Vođa žudija naziva se buzdobaj (lokalni nazivza buzdovan)  Ime je dobio po oružju koje nosi, i koje mu služi za izdavanje komandi ostalim čuvarima.
Lik sulice je specifičan posebno za Vodičke žudije. Prema Bibliji, to je bio vojnik koji je kopljem (sulicom) probio Isusov bok dok je već bio izdahnuo na križu i iz boka je potekla krv i voda. On  nosi na ramenu koplje koje je nešto veće u odnosu na ostala, a vrh je obojan crvenom bojom koja simbolizira krv.
Na Veliki četvrtak dvanaest članova družbe odjevenih u narodnu nošnju sudjeluje u obredu pranja nogu na misi Večere Gospodnje, a nakon toga ulaze u crkvu u žudijskoj uniformi i zauzimaju svoje mjesto na Božjem grobu. Na Veliki petak nastavlja se čuvanje Božjeg groba od sedam sati izjutra. Grob čuvaju po dvojica vojnika. Smjena dolazi svakih dvadeset minuta.
Navečer Žudiji sudjeluju u procesiji Velikoga petka kroz mjesto prateći Isusa koji nosi teški križ. Pri kraju procesije Juda pred svima baca izdajnički novac. Vrhunac ove službe događa se na Veliku subotu kada pred punom crkvom vjernika na svečani «Slava Bogu na visini», Žudiji padaju i bježe, a dvojica anđela ulaze u otvoreni grob najavljujući Kristovo uskrsnuće.
Tijekom godine žudiji sudjeluju u procesijama na blagdan Našašća svetog križa i blagdan Tjelova, a osim u Vodicama sudjeluju i u procesijama ostalih mjesta i gradova. Vodički žudiji su također i organizatori «Vodičkog festivala žudija» na kojoj učestvuju žudiji iz ostalih župa koje njeguju ovu pobožnu tradiciju. Koliko je ovaj običaj popularan među svim naraštajima Vodičana govori i činjenica da su djeca iz vrtića uz pomoć roditelja i voditelja organizirala svoje žudije, te sada ravnopravno sa "velikim žudijima" sudjeluju u procesiji za dan župe.
Vodički žudiji postaju prepoznatljiv dio turističke ponude ovog kraja te svojevrstan brand o kojem se već priča i izvan lokalnih granica, a svoju kulminaciju doživljavaju snimanjem dokumentarnog filma o uskrsnim običajima u Vodicama u produkciji Hrvatske radio televizije.
Žudiji svojim životom i primjerom svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista i stoga je opravdano i nadalje čuvati ovu pobožnu tradiciju i produbljivati njezino duhovno bogatstvo.
L.L.